I
sam svijet, do tada siv, bezličan i neprivlačan, kao rezultat igre
božanskog stvaranja koje ljudi jednostavno više ne vide u bezumnoj utrci
za sigurnošću, za koju misle kako će im uvijek dati netko drugi i u
bolesnoj želji za uvijek više i više materijalnoga; postajao je pjesma
ispunjena vedrinom kada ga začaraju čarobni kristali tih, tvojih očiju.
Jednom davno i u mom svijetu
izblijedjelo je sivilo, kada ga je prvi put obojala duga tvog osmijeha,
za tebe običnog, svakodnevnog, a za mene izvora same esencije
ženstvenosti, koja me ostavila potpuno izgubljenog u prostorima knjižare
što se iznenada, nekim čudnim plesom života, pretvorila u mjesto koje
čuva uspomenu na taj vanzemaljski osmjeh čak i sada, kada uvijek
iznenada usporenim korakom, prođem kraj nje. Tada, u tih nekoliko
sekundi prolaska i moje lice ozari osmijeh koji bezglasno uputim u tvom
smjeru, iako možeš biti i svemire daleko, zaboravljajući koliko naši
zajednički osmjesi mjenjaju ne samo nas, već i svakoga onog tko je tada
tu i nesvjesno osjeća koliko pripadamo zajedno. I mijenjamo cijeli
svijet.
Prođem tada i nastavim, obogaćen potvrđenim sjećanjem na
vilinsku ljepotu tvoga lica, koje me još dugo prati do samog kraja puta.
I još dugo, onaj osjećaj duboke svrhe i neprolaznosti, lebdi negdje u
nedorečenoj blizini, ispunjen tobom kao da vrijeme uopće ne postoji, kao
da si i ti u našoj knjižari ostavila samu esenciju sebe.
Iako si
daleko i tada toga nisi svjesna, okrenuta putevima vlastitog života sa
svim svojim čudnim skretanjima i stranputicama, svjetlost tvojih očiju
čini i moje ljepšima jer odražavaju sjećanje na trenutke kada su se
ogledale jedne u drugima. I ja sam bogatiji za taj odraz jer sam vidio
ono što je najljepše i utkao to u vlastitu ljepotu. Zauvijek. Ženu
čiji unutarnji sjaj ne mogu pomutiti nikakve prolazne gadosti ljudskog
neznanja i neprepoznavanja onoga što je jedino vrijedno. Taj tren, kada
duše prepoznaju jedna drugu i traju zajedno, iako vremena i prostore
daleko.
Sjaj i dalje, sjaj uvijek kada to budeš mogla, jer tada svijet
postaje mjesto beskrajne čarolije.
A knjižara... ona je bajka u kojoj
stanuje moja duša, tražeći te u pričama na stranicama knjiga....
Autor: Darko Balaš
