Nestvarna....

Već dugo ti ne mogu reći koliko te želim
Ratujem sa sobom, na dvije duše se dijelim
Jedna razum traži, želi pobjeći što dalje
Druga srce sluša, kroz svemire čežnju ti šalje

Ne postoje svemiri u kojima mogu se skriti
Prazni su, nestvarni, ako u njima ne stanuješ i ti
Tijelo te traži, razum, svaka misao i želja
Neke neznane dubine, bez kojih nema veselja

Već dugo stanuješ negdje na rubu svakog sna
Koliko god bježao, sve u meni istinu zna
Pokušavam, grebem, vrištim iznutra
Preživjeti noć, dočekati jutro, krenut' u sutra

Al' želja poput osude anđela traje...i traje
Samo jednom se srce na dlanu daje
Tu ne mogu ništa, zauvijek moja si vila
Nestvarna, al' postojiš, od malena sanjana bila

Eh, ne nestaješ, tu si, čežnjo neslomljiva, čvrsta
A ja sam samo leptir, što gine na vršku tvog prsta

Autor: Darko Balaš

Kristina....

Postoji bajka, neispričana, fina
To tvoje usne su, Kristina
Na njima prelijepa čarolija spava
Tvoje usne su ljubav, jedina, prava

Kad otvore se, nestaje svijeta
Samo zemlja magije, za mene sveta
Spajanjem, život niz vene poteče
Ne postoji ništa, ti, ja i veče'

Odjednom, stvori se nestvarna bina
Na njoj plešemo u beskraju, Kristina
Spojeni, stvorimo jedno gdje bilo je dvoje
Mmm...pamtit ću zauvijek te usne tvoje

I traje taj ples dok zvijezde ne zgasnu
Uz glazbu duša, neponovljivu, strasnu
Kristina, siguran nisam dal' stvarno si tu
Il' zarobljenik sam mašte, nestao u snu

Autor: Darko Balaš

Putokaz od svjetlosti....

Postoji li predavanje bez kalkulacije, postoji li ono što mi govore kako je umrlo odavna, postoji li pobjeda nakon svih milijuna sitnih poraza samoće. Postoji li doista prava ljubav?
O da, postoji, ja znam kako postoji, ja svakim otkucajem srca spoznam kako ona živi, zajedno sa svakim mojim udisajem koji beskrajno tka nježne tonove ljubavi za ženu, čiji samo jedan pogled iskonske svjetlosti njenih izvora bezvremenske ljepote, ispunjava moj um željom da se ogledam u njima i čuvam ih, sigurne od sve prljavštine svijeta koja im može umanjiti sjaj. Samo jedan kratak pogled ovih zdenaca u kojima njena duša stanuje i daje im svemirsku dubinu, razlog je da vrijeme više ne postoji, otkinuto i bačeno kao nepotrebna krpa, jer taj tren sve ispunjava svrhom i traje beskrajno dugo, još kada ostanu samo u rubovima sjećanja.
I ja sam tada ljubav, sama njena esencija, jer sve drugo prestaje postojati; neuporedivo, siromašno i tako bezvrijedno obično u usporedbi s plamenom čija iskra kao da je zapaljena rukama davno nestalih bogova. Tada postojim, tada doista jesam i tada život ostane zamrznut u misli neprolaznog divljenja tom vrhuncu evolucije i savršenstvu fantastične kreacije za koje riječi opisa postaju samo bezuspješni pokušaji umjetnika kako bi uhvatio u sliku ono što je potpuno neuhvatljivo.
I melodija moga srca tada je njavrijednija simfonija, koja je dotakla same temelje inspracije duboko unutar duše. Jedino sam tada stvaran, kada se potvrđujem u pogledu tih nestvarnih očiju. Paradoks, zar ne? Nestvarna ljepota tih nasmijanih očiju jedina čini moj život stvarnim i vrijednim življenja. Sve drugo, samo je šarena laž utrke za pronalaženjem svrhe postojanja, kroz neprestano lutanje, kroz površna prijateljstva, površna putovanja, površne poslove i površnu borbu za moć.
A samo jedan tren što ga osvjetle ti svjetionici ljepote, koji pozivaju brod moje duše u sigurnost luke ljubavi, briše sve iluzije površnosti, snagom neuništivog putokaza koji mi ukazuje kako moja sreća ima samo jedan put.
Onaj koji počinje i završava u svjetlosti njenih očiju.

Autor: Darko Balaš

Naša balada...

Čut ćeš me dušom, u pjesmu sam se skrio
Onu tvoju, što teče ti srcem na rubu noći
Ono ćuti kako sudbine virtuoz sam bio
Nitko tu baladu ispjevat više neće moći

Pogodih notu što u tebi svira, skrivenu, tajnu
Nježni zvuk žene što ga samo pjesnici čuju
Vođen amora strijelom ispjevah ariju sjajnu
Iskrene stihove duše što u zvijezde te kuju

Nisi tad znala kako samo jednom se pjeva
Sve druge note zaborav vjetar raznese
Nevere nas tuku dok život grmi i sijeva
I samo jednom pravu ljubav donese

Zašto me tražiš u glazbi drugog, tamo me nije
Slutiš i sama, balade mu ne vrijede
Virtuoza srca tvoje ranjeno sjećanje krije
Pred njegovom pjesmom, sve druge izblijede

Autor: Darko Balaš

Rastanak...

Drhtim, drhtim kao na vjetru prut
Kao da me nit još za život drži
Možda...možda i ostaneš ovaj put
Iznutra plamen što razum sprži

Ostani, ostani barem još malo
Ne odlazi tamo gdje te ne mogu pronaći
Osjećaš kako još uvijek mi je stalo
Kako te čeznem zadržati, sačuvati, dotaći

Odlučili smo, svatko na svoju stranu
Plakali satima, poput djece, držali se za ruke
Znali, kako samo jednom dva srca u jedno stanu
Prokleto su rijetke potpuno sigurne luke

Drhtiš i ti, plaha i slaba kao ranjena srna
Čekaju te neke nepoznate staze
Ljubav čuvati treba, do poslijednjeg zrna
Bez nje te sažvaću, ispljunu i zgaze

Neka te štit sjećanja od svih takvih brani
Znaj kako smo imali jedino što je vrijedno
Jednom se okreni, zaustavi i stani
Shvatit ćeš tada kako je sve drugo bijedno

Samo je jedno stablo što čuva te od kiše
Korjena čvrstog, u samoj duši stoji
Ranjeno al' živo, još samo za tebe diše
Iako gorki, na njemu su jedino cvjetovi tvoji

Zašto se ljudi rastaju iako još uvijek se vole?
Tko će ga znati, možda učimo tako
Ljubavi se pamte jedino kad bole
Ne cijenimo ono što je prozračno i lako

Naučit ćemo jednom, samo prava ljubav traje
Sve drugo su beznađa, strahovi i laži
Prigrlimo sreću kad' nam nebo je daje
Kada se rastanu, i dalje, duša jedna drugu traži

Autor: Darko Balaš

Zaboravljena knjiga....

Još samo stare, zaboravljene knjige vrijede
Čita ih sudbina, dok stranice ne izblijede
Ostavljene tamo, gdje netko će ih jednom naći
Dok noć lagano se spušta, a dan sve je kraći

Trče svi ka nekom svom nepoznatom cilju
Zaboravili maštu, kao istinu prigrili zbilju
Ostavili u bezumnoj utrci svoju životnu knjigu
Zaboravili ludosti i radost, prigrili brigu

No, knjiga postoji, čak i kada se istrošena čini
Što starija, to su joj sadržaji vrijedniji i fini
Svaka stranica jednu ljubav u sebi krije
I onu našu, staru, što nitko ju znat' ne smije

Neki novi klinci jednom će je negdje pronaći
Radoznali i sretni, u naše skrivane tajne će zaći
Pročitati kako ljubavi prave nikada ne stare
Čak ni kad im vjetrovi vremena stranice kvare

Autor: Darko Balaš

Suđena zora....

Pitam se, hoćeš li znati kako sanjam
Jednom, kada prođe sve ovo
Kako ti kosu s čela sklanjam
Jer, za mene, niti ne postoji ništa novo

Znam, bit ću stranac nakon dugog putovanja
Jedan u nizu što su te nakratko dotakli
Vjeruj, ljubav vremenom ne postaje manja
Nakon svega, od maštanja svojih, nismo se makli

Ja htio sam luku, ti široke pučine i oceane
Priču sam snio sa sretnim svršetkom
No, u svakoj priči jednom smrtno te rane
Nestala si, odlutala negdje za drugim početkom

Pitam se, hoćeš li znati koliko te trebam
Jednom, kada se umoriš od maštanja i mora
Još uvijek sam tu da srce ti predam
Kad' napokon svane, ta naša suđena zora

Autor: Darko Balaš