Voljela je pjesme...

Stajala je tako, zamišljena, svemire daleka, u nekim svojim vrtovima tajni, gdje pjesmu slavuja ne mogu dotaći površne misli svijeta i gdje stanuje njena duša ispunjena jedino toplim noćima što prekrivaju magiju blistavih kula arapskih bajki. U tim vrtovima nježno teku stihovi pjesama što su napisane samo kako bi ih ona ovjenčala vječnošću svojih misli i tako oplemenjene recitirala svakom tko je imao uho umjetnika da ih čuje. Na prvi pogled, ozbiljna, mlada dama u potrazi za putevima realnosti kojima svi kroče kroz zahtjeve života, a u dubini sanjar koji čarobnim štapićem vedrine i ženstvenosti pretvara to mjesto na kojem stoji, u neprolaznu luku ljepote za svakog onog tko jedino barkom srca može doploviti. 

A kada se osmjehnula, možda sjetivši se nekog stiha koji je njoj ispjevan, biserna svjetlost izlječila je sve tuge prolaznika i njen vrt tajni samo je za sekund postao stvaran kako bi ga mogli potražiti oni kojima je svrha voljeti. Učinivši svijet prvom stranicom priče o ljubavi koja je stvorena tim osmjehom, okrenula se prema nekom samo njoj znanom putokazu anđela i otplesala korakom nedokučive kraljice u nestvarnu daljinu.

I iako je više nije bilo tu, jedan djelić njenog vrta i jedan stih pjesme ostao je zauvijek u zraku, a svaki prolaznik negdje u dubini srca začuo je tihi glas pjesnika što se provlači vječan, iznad još toplog pijeska pustinje.

Autor: Darko Balaš

Dobro te znam...

Dobro te znam
Samo do igre ti je stalo
U raljama očaja sam
Latice ruže otkidam pomalo

Čujem, šapat duše negdje iz mraka
Glas što nikad ne vara
Kako lažna tvoja je riječ, svaka
I traje prevara, od postanka stara

Dobro te poznam
Venem, zbog ljubavi ove
Potpuno sam, svake noći doznam
Kako je gubiti snove

Kao ovisnik, grčevito stežem nadu
Iako, dijelim te s drugim
Kad prođete sretni, u gradu
Samo si moja, u sekundama dugim

Jer, ja sam te ljubio
Od svih skrivenu, kradom
Ne priznam, nisam te izgubio!
Anđeo se ne miri s padom

Utisnula si pečat od meda
Na mojim usnama vrelim
Blago nikom se neda
Samo ti ,činiš me cijelim

Znam, obećat ćeš mi sve
Sutra opet, vratiti se njemu
Ostavit' mi jedino sne
I sebe, vječnog maštanja temu

Autor: Darko Balaš

Feniks....

Napojila si dušu nektarom od sreće
Djeliće srca dala,iz straha čuvala veće
Dovoljno za sve izgubljene noći
Znala si kako budan, bez tebe neću moći

Djeliće sam kupio, kao biserje u blatu
Na tron te digao, iskovan u zlatu
Čekao sam dugu, poslije svake kiše
Umro u sekundi, kad si rekla: "Nema više"

Al' život je igra što jedino Bogovi je znaju
Skršen, bolan, mrtav, krenuh prema raju
Svjedočiti ljubav na svakom koraku puta
Kako je ponekad za vječnost dovoljna minuta

Na stazi od suza, iz bola sam se rodio
Amorovom strijelom drugo srce pogodio
Skrio duboko tvoj "Nema nas više"
Feniks voli opet, sami plamen diše

Ranjena ptica razvila je krila, još više voli
Svoju zvijezdu slijedi i kad je skrivena od boli
Čuvala si srce, iz straha mrvicu dala
No, ona me naučila voljeti, to nikad nisi znala

Autor: Darko Balaš

Voli me...

Voli me, kao snijeg zimu
Voli me, kao oseka plimu
Kao mjesec poljubac noći
Prije nego sunce će doći

Voli me, kao nikada prije
Voli me, duša to smije
Kao vjetar što se predaje moru
Dok u plesu čekaju zoru

Voli me, kao vatra plamen
Voli me, kao tragatelj znamen
Kao pero na vrelom tijelu
Trag dodira za vječnost cijelu

Voli me, kao jutro rosu
Voli me, kao livada nogu bosu
Kao što sumrak voli dan
Dok u zagrljaju tonu u san

Čuj pjesmu anđela i voli me
Savršeno, kao što stih pjeva rime

Autor: Darko Balaš

Vraćam se...

Vraćam se,
Na staze djetinjstva kad moguće bilo je sve
Kada nam nitko nije mogao ukrasti sne
Kada svako je jutro bilo nova stranica knjige
One čarobne, što pobriše sve bore i brige

Vraćam se,
U magiju trena kada govorile su jedino oči
Kada nas onaj slatki strah u pitanju koči:
"Hoću li te i sutra vidjeti u Tvrđi, kraj škole?"
Kad ljubavi su nevine i zauvijek, čak i kad bole

Vraćam se,
Svom dušom, na mjesto gdje sretan sam bio
Kada sam tvoje pismo ljubomorno krio
I čitao ga stoput, stopljen s riječima što teku
Pod mojim bijelim mostom, što poljubio je rijeku

Ja...vraćam se,
U svoj Osijek, miran i spokojan kraj Drave
Gdje ljubavi su sve uvijek bile one prave
I tvoja ruka čvrsto stisnuta uz moju
Vraćam se kući, tramvaj se vratio istome broju

Autor: Darko Balaš

Žena smaragdnih očiju...

Postoji žena čiji pogled dvaju smaragda oboji svojim zelenim sjajem svaku misao čovjeka koji ih sa žudnjom gleda
I svaki put, bio daleko, bio blizu, bio udaljen tisućama ispraznih sati površnosti, on im se bezrezervno preda,

Jer, te oči, nebeski su izvori njegove želje, njegove tihe i konstantne boli, njegovi svjetionici u iskonskoj radosti duše,
Kada ih nema tu, na jedan životni pogled blizu, svi njegovi snovi, maštanja i bez njih beskorisne jave, bespovratno se ruše,

Čarobne oči, čarobne žene, u svakom koraku, u svakom pokretu, u svakom satu, u svakoj prokleto dugoj minuti
Utisnute su plamenim žezlom ljubavi i neopisive potrebe, u osjećaju, u intelektu, u samom tkanju njegove uzdrhtale puti,

U blatu prolaznosti, zavisti, i svih pogrešnih snova za kojima milijuni izgubljenih bezglavo tumaraju, tražeći ispunjenje
Jedan čovjek smaragde čuva kao najveće blago i ljubavlju uvijek sjaj im vrati, uz zakletvu, osmijeh i bezgranično strpljenje

I kada bi ga anđeli na svršetku svih svršetaka pitali: "Koji je razlog zbog kojeg mu se usne u kutcima zavijek smiju?"
Uz posljednji uzdah odgovorio bi: "Ah, ta jedinstvena žena smaragdnih očiju".

Autor: Darko Balaš

Dvorac od sjećanja...

Postoji mjesto na kojem moje srce kuca tiše
Nestvarnom pjesmom slavuj život tu slavi
To mjesto magije tvoj čarobni osmijeh piše
I beskrajna nježnost dvorac od sjećanja pravi

Zvjezda je tamo, ona moja, s obruba noći
Što sam ju ubrao davno i poklonio tebi
Mjesto je to kome ću nakon svega poći
I kroz sjećanje, kroz tebe, vratiti se sebi

Jer, sve jave moje bez tebe ne postoje
A snovi su bez riječi knjiga prazna
I izgubljeni putevi predamnom se roje
Ne, ne želim k njima, bez tebe su kazna

Zato, poći ću tamo i naći te opet sretnu
Duboko unutra gdje već odavno živim
Moji koraci sami, neće u daljinu sjetnu
U dvorac od sjećanja hitam, neću putem krivim

Autor: Darko Balaš