Dodir svjetova.....

Okrenula si svijet, dotad siguran i znan
Donijela supernovu života, protjerala san
Rodih se nanovo, na svom putu ka smrti
U trenu jednom, svemir sve opet zavrti
 
Živ sam, trnem , bojim se, kao nikada prije
Ne želim biti sjenka što se od ljubavi krije
Voljeti, gubiti sebe, nek' bude još ovaj put
Biti maslačak što vjetar ga nosi, ne sasušen prut
 
Neka se otvori nebo, nek' ginem, nek' živim
Ne želim biti cinik što mrtav puže stazama krivim
Dovraga iskustvo, sve rane, oprez bez strasti
Jedino dodirom svjetova možemo rasti
 
Nek' srce preskače, nek' u ludilu predaje bije
Duboko unutra, slobodna duša, avanturi se smije
 
Autor: Darko Balaš

Samo ti to znaš....

Gledaj me, tim očima od čuda
Stvorile su svjetlost posvuda
Otele mi dušu, um i tijelo
Obojale tminu noći u bijelo

Dotakni me, prstima od čarolije
Nek' se strast posteljom prolije
Dodir tvoj zapali oganj u trenu
Onaj, što spaja muškarca i ženu

Slaži me kako drugi ne postoje
Kako jedino ja imam uzdahe tvoje
Šapni mi, slatke riječi u tami
Kako smo u ovom sazviježđu sami

Poljubi me, kratko, samo ti to znaš
Kad' mi nektar života naslutiti daš
Usne su ti savršenstvo bez mana
Što isčeznut će rađanjem dana

Autor: Darko Balaš

Istina...

Jednom, negdje u nekom zakutku svemira, netko je napisao našu priču, zapečatio je u omotinicu od zvjezdane prašine i položio je negdje, u nekom pretincu sudbine, kako bi ju nam isporučila kada za to bude vrijeme. Netko je mislio na nas, voljena moja, čak i kada se nismo znali, netko je krojio nevidljive niti koje spajaju ljude i unaprijed pripremio jednu samo za nas. I svaki naš korak, svaka patnja, svako slomljeno srce, vodilo nas je jedno drugom, kako bi se pronašli nakon tisuća oluja i tisuća usamljenih sati u kojima smo drhtali od straha, bojeći se kako nikada nećemo osjetiti ono ushićenje koje spaja dvije izabrane duše.
U ovom svijetu, koji se čini hladan i običan, prolazan i ispunjen uvijek istim problemima, godišnjim dobima, ljudima, prevarama, katkada se čini kako je sve besmisleno. U vremenu kada smo postali usamljeni otoci u oceanu onih koji žure, kada smo postali nevidljivi likovi i samo sjene iza jedva osvjetljenih zaslona računala, čini se kako je čarolija zauvijek nestala.
No, to je samo laž svijeta, netko, netko tko je u svome postojanju samo ljubav, nikada nije prestao misliti na nas. I kada nam se činilo kako jecamo u samoći, netko je uvijek bdio nad našom ljubavlju, spremajući se iznenaditi nas kada to budemo najmanje očekivali. Znaš ti to vrlo dobro, negdje duboko unutra, iza svih naslaga prljavštine, ljutnje, besmisla i razočarenja, klijalo je jedva vidljivo zrnce nade kako ipak iznad svega postoji neka tajnovita sila koja vidi sve, osjeća sve, spaja sve.
Jest, to je bila ljubav, jest, to je bio temelj od kojeg smo sazdani i koja je čuvala našu omotnicu za tren kada ćemo se sresti.
I sreli smo se, naša priča predana nam je u nekoliko sekundi prvog susreta, onda kada smo jednostavno ZNALI kako počinje. Jer, priča čeka svakog od nas, samo ako imamo dovoljno hrabrosti i vjere ne prestati je tražiti. Čarolija je tu, ona nikada ne nestaje, samo ako otvorimo svoje unutarnje oči i vidimo istinu. Istinu koju čitam u dodiru tvoje ruke, istinu koju osjećam kada se zagrljeni probudimo u novo jutro, istinu koju osjećam u samom središtu duše kada si tu, kraj mene.
Istinu kako sve ima svrhu!

Autor: Darko Balaš

Prije rađanja zore...

Čežnja je predamnom
Teče kroz noć
Ulice prekrivene snom
K tebi ću poć

Nek duh mi luta
Kraj usnulih srca
Još sjeća se puta
Gdje tvoje kuca

Prate me ptice
Znaju kako sam tu
Kako tražim tvoje lice
U ovom čudnom snu

Mi smo više od tijela
Više od uma i tuge
Bez mene nisi cijela
Zato, noći su duge

Naći ću postelju tvoju
Cjelovom otjerat more
Životu vratiti boju
Još prije rađanja zore

Autor: Darko Balaš

Opsjednut tobom....

Tek kada sam dohvatio led rukama promrzlim, golim
Tek tada, kad' su me zameli snjegovi, shvatih koliko te volim
Šibaju me vjetrovi, u meni traje nečujni urlik zime
Negdje, daleko, u maglenoj daljini, sudbina šapuće tvoje ime

O Bože, zar umrijet ću još jednom ove uzburkane noći
Kroz oluju ranjene duše, sa sanjanim sinom, opet ćeš doći
Što je taj led, nego ova prokleta samoća bez tebe
I glasni vrisak sjećanja što na dnu srca ujeda, grebe

Podari mi mir, ti anđele vječnosti što uvijek bdiješ
Izbriši svoje tragove, prekrij ih snijegom koji suzama viješ
Ja moram dalje ljubavi, još je predamnom puta
Odlazi, ne dolazi više, predugo traje samo jedna minuta

Znam, pustit me nećeš, sam sebe činim robom
Znam, biram sam umrijeti zameten, opsjednut tobom
Autor: Darko Balaš

Možda....

Možda smo se prerano sreli. Možda smo željeli osjetiti beskonačnost u našim poljupcima kada to nismo smjeli. Možda smo se previše voljeli. Možda smo imali pravo na samo jednu želju koju će nam ispuniti čarobna svjetiljka stvaranja. Sjećam se kako je samo jedan nespretni pokušaj moje uzdrhtale ruke da osjeti oblinu tvog koljena, za mene značio razliku između života i smrti, let čarobnim putem dodira u neke zemlje u kojima postojimo samo mi. Sjećam se kako sam samoga sebe tražio u tvojim očima i pronalazio se jedino tamo, onakav kakav doista jesam. Ne više borac protiv života, već njegov dio i jak i ranjiv u istom trenu. I doista, jedino tada zapravo postojao, zapravo bio istina za koju sam se rodio, zapravo pobjegao iluzijama prevrtljivog svijeta i bio bezuvjetna ljubav, ono što nadilazi sve druge razloge mog kratkog posjeta ovom kutku svemira, ovoj predivnoj, plavoj planeti na kojoj sam pronašao tebe. I na kojoj sam te izgubio.
Možda ćemo se jednom ponovno sresti, na nekoj drugoj planeti, drugom vremenu ili drugom životu. Možda će se tada posložiti svi kotači sudbine i dopustiti nam biti zajedno, dopustiti nam trajati. Trajati duže. A tako su kratki minuti kada čovjek doista zna zašto je ovdje, kada doista osjeti svrhu u svakom udisaju zraka, u svakom otkucaju bila, u svakom tvom osmijehu. Tako prokleto kratki....
Možda je ipak dobro što sam te sreo, jer trag onog što ti jesi prati i moje tragove u vječnost. I daje im ljepotu.
Možda, možda je ipak dobro što postojim. Možda čarobnu svjetiljku pronađem opet.

Autor: Darko Balaš

Pišemo sudbinu...

Tvoji prsti prepleteni s mojim
Samo tada značim, postojim
Sve što jest, na našem je dlanu
Čarolija u turobnom danu

Naš dah postaje jedno
Spajanje, svih samoća vrijedno
Zalud su zavist, prolaznost, tmina
U središtu buke, mi smo tišina

Moćna, spokojna, skrivena od svih
Daleko su lovci, ne bojim se njih
Nit' vremena što promjene nosi
Svio sam gnijezdo, u tvojoj kosi

Kada prstima plovim kroz nju
Korak sam bliže mom jedinom snu
Trajati zajedno, na stranici životne knjige
Pobijediti prazninu, svladati brige

Voljena, ne boj se, ovo naša je priča
Daleko od površne zlobe i kiča
Sami pišemo sudbinu u dvoje
Dva bisera u jednom, što svemire kroje

Autor: Darko Balaš