Nemirom plovim...

Tekla si kao rijeka što nosi radost
Plavila obale srca vodom života
Donijela svjetlo, donijela novu mladost
Izvor, što se oko duše zauvijek zamota

I znaš, opet bih s tobom plovio nemirom
Čekao ti maticu, do susreta brojao sate
Bio opet jedno sa svemirom
Ma, i ovako sam, čim pomislim na te

Sad znam, nemiri su ono što vrijedi
Kad' trnemo, plovimo, potpuno bez glave
Za sve drugo sjećanje ubrzo izblijedi
Nikada za bujice, što nose ih ljubavi prave

Moja rijeka si i sada, što k moru me nosi
Brodim njenim tokom, zbog putovanja postojim
Vodi me sjećanje na vjetar što ti pleše u kosi
Ne bojim se nemira, za kormilom stojim

Autor: Darko Balaš

Dvije ptice nebeske...

 

I bezbroj želja na oltar je palo, tu, gdje srce sam položio odavno, tu, uvijek na tragu tvojih koraka. Možda te i susretnu negdje, kada se zapletu oko sprudova sudbine, na nekim žalovima života, na koje ćeš prije ili kasnije doći, privučena nekom tajnom silom, koja ti se nezaustavljivo prikrada rubovima svakog sna.
To moje misli struje prostranstvima svemira, traže te tvoje korake kojima putuješ neznanim cestama, traže dijelove slagalice koji sačinjavaju tvoju dušu i pronalaze te na svakoj stanici ljubavi. Da, ja sam to, jedino te ja mogu pronaći kada se raspline java, jedino ja u svaku svoju želju utkam tebe, jedino ja dišem tvojim plućima u svakom smiraju, jedino ja letim kada te skriju daljine.
I jedino ja, slušam otkucaje tvog srca, čak i kada si svjetove daleko. Ne postoji ništa drugo, samo nas dvoje, koji se gubimo u svim životima. I želimo, slušamo i tragamo. Sve dok se opet ne pronađemo i poput slagalice koja je prosuta pod zvijezdama, skupimo sve djelove sebe i napokon, nas dvije ptice nebeske, budemo cijeli.

Autor: Darko Balaš

Nek čekanja ne bude više....

Možda sam kriv sam il' Božje je čudo
Što te zavoljeh tako, beskrajno, ludo
A ti, ne kažeš ni riječ, ali duboko znaš
Kratak pogled i osmijeh, krišom mi daš

Ne znaš kako dušom šibaju kiše
Kad svako jutro jeca: "Ne mogu više"
I kako su dani bez tebe prokleto prazni
Kad ulicama sivim lutam, kao po kazni

I čekam, čekam tvoj osmijeh kao svitanje
A svaki je monolog sa sobom pitanje
Hoću li te napokon negdje ponovno sresti
Za ruku te uhvatit nježno, na klupicu sjesti

I šaptati riječi što čuvam ih samo za tebe:
"Jedina, ja ti darujem cijeloga sebe
I kad svemir stane ja voljet ću dalje
Poklanjam ljubav što sam Bog nam je šalje"

I čekam, čekam dok godine uzalud lete
Dok drugi su odrasli svi, ja ostadoh dijete
Možda i meni jednom sanje postanu jave
Zaustavim čekanja, tebe, nađem riječi prave

Dok sve što jesam samo za taj tren diše
Bože, snage mi daj, nek čekanja ne bude više

Autor: Darko Balaš

Začaran zauvijek...

U očima joj stanuje jezero od čuda
Rađam se u njemu, i oduzet šutim
Rasulo je kapi svjetlosti posvuda
Zarobljeno srce u plesu im slutim

Duša joj je tamo, tim jezerom plovi
Odavno već teče i u mojim snima
Razlivena bićem uzdahe mi lovi
Dovoljno za vječnost, u meni je ima

Satkao si, Bože, sve magije svijeta
U jezero čuda, tu, na licu njenom
Ne zaplovit njime, beskrajna je šteta
U njemu je tajna što ženu čini ženom

Otkrit će je onaj tko zvuk srca čuje
Sluša šum bonace, krik oluje kroti
Svo blago svijeta potonulo tu je
Bez njega su zalud svi prošli životi

Utopljenik sam sudbine, i opet ću biti
Jer jezerom tim struji glas sirene
Izgubljen, gol, u njemu ću se skriti
Začaran zauvijek, kad pjesma joj krene

Autor: Darko Balaš

Rođeni za zvijezde...

O, kada bi samo znali zašto smo tu
Slaviti ljubav, uzdignut glave, živjet za nju
Svijet bi bio bajka bez kraja
Nigdje tuge, sve prepuno radosti i sjaja

Uzmi me za ruku, pokazat ću ti čuda
U cvijetu, vlati trave, pahuljici snijega, posvuda
A najljepše čudo smo mi sami
Stvoreni u Božanskoj svjetlosti, oteti tami

O, kada bi samo znali zašto smo tu
Disati ljubav, štititi slabe, ginut za nju
Svaki je zagrljaj njena proslava i snaga
Ne daj se voljena, ostani vedra, ostani draga

Tad, ništa nije zalud, svijet bolje je mjesto
Osmijehni se, začaraj me, čini to često
Uz tebe ništa nije nedohvatljivo i strano
Slušajmo srce, zalud nije nam dano

O, kada bi samo znali zašto smo tu
Rođeni za zvijezde, negdje, u Božjem snu
Na mostu čarolije što zauvijek nas spaja
Raduj se voljena, ljubav nema kraja

Autor: Darko Balaš

Božić je opet.....

Božić je opet, pokloni, radost i smijeh
I neprijatelji jedni drugima opraštaju grijeh
Oprostimo i mi, za sve naše greške
Uvrede, neznanja, u bijesu riječi teške

Jer, putujemo zajedno na ovome brodu
Nesložni mornari na hridine odu
Zato, budimo putnici na sanjkama od čuda
Osjetiš li, čuješ li, svetost je posvuda

Ne samo danas, svet svaki je tren
Poklonimo se ljubavi, svak' drag gost je njen
Voljena, zagrli me, proživimo svoj san
Nek' Božić potiho se prišulja, baš svaki dan

Autor: Darko Balaš

Još uvijek, volim te....

Ah, ti naši pogrešni, ludi dani
Pogledaj zrcalo, pred istinu stani
Sjećaš li se nemira, dodira u tami?
Odbacili bi maske, skriveni i sami

Požudno smo pili s izvora strasti
Odrekli se pravila, zakona i časti
Ti minuti vječnosti otkinuti svima
U nama vrelina, svud' drugamo zima

Od proljeća do jeseni, priča iz romana
Lažeš samu sebe kad' se odrekneš tih dana
Držali smo ključeve avanture i slobode
Koliko god bježali, srce k našoj priči ode

Znam, ponavljaš si; kako nismo smjeli
No, bez varanja stvarnosti, više nismo cijeli
Sad' glumimo drugima kako ništa bilo nije
I jedno drugome, kako možemo k'o prije

Kad siđeš sa planine, brežuljci su malo
Ne priznaješ sebi, kako do njih, nije ti stalo
Dovraga i laži, sad' priznajem sve
Sve bih ponovio opet, još uvijek, volim te

Autor: Darko Balaš