Rijetke ptice...

I neka me odnesu vjetrovi tragači
Tamo, gdje spajaju se nebo i duga
Nek' šapnem ti koliko mi naše vrijeme znači
I kako te nikada ne može zamijeniti druga

Letjet ću s pjesmom do kraja svijeta
Možda ti srce takne nota moje duše
Daljine nit' magle, ništa mi ne smeta
Zastani malo, čuj me u vjetru što sjećanjem puše

Tu sam, još trajem, na obzoru tražim ti lik
Ptica sam bez jata što preleće planine
Zastani malo, u srcu čut ćeš moj krik
Što nadjačava oluje kad silna munja sine

I neka ti osmijeh poteče niz lice
Voljeli smo se melodijom što svemir ju piše
U vječnosti gnijezdo grade samo rijetke ptice
Zajedno, lete u beskraj i kada nema ih više

Autor: Darko Balaš

Do kraja....

Mislio sam, proći ćeš jednom kao kiše
Molio Boga, neka za me drugu priču piše
Bio drug vremenu, vjerni prijatelj zaborava
Al' ljubav ne prolazi, životna, jedina prava

Mislio sam, odnijet će te jednom krila praštanja
Ne ide, ne odlaziš, otela si sva moja maštanja
I već predugo od samog sebe bježim
I dalje, u jutrima, usnama, k tvojima težim

Poražen, tvoj, dane sjećanjem brojim
I pitam se: "Što ostalo je? Zašto postojim?
Nemjerljiva sila tjera me nek' tražim ti korak
Bez njega, svaki moj kriv je, pogrešan, gorak

Naći ću te, ćutim to negdje duboko unutra
Možda ne danas, možda ne sutra
Al' anđeo zaštitnik uvijek izgubljene spaja
Dižem se, padam, no predaje nema, do kraja!

Autor: Darko Balaš

Nešto nestvarno...

Postoji nešto nestvarno u njenom koraku
Kojim lebdi daleko iznad obične jave
Možda je nosi do čarobne kule u zraku
Gdje je princeza što ju anđeli slave

Postoji nešto nestvarno kada prošeće gradom
Njoj običan prolazak na stanici života
Gracioznost vile u svakom pulsira nadom
Prestaju prljavštine, lebdi jedino ljepota

Postoji nešto nestvarno, nestane i pospe čini
Priviđenje što zaustavi vrijeme na tren
Ostaje samo miris bajke, suptilan, fini
Gospode, cijeli svemir je zauvijek njen

Autor: Darko Balaš

Pustinjski cvjetovi...

Zamisli, kako iz pustinje rastu dva cvijeta
Kao voda, njihova ljubav je sveta
Zamisli ,kako im oluje ništa ne mogu
Podigli su glave, približili se Bogu

Prkosno šapću: "Ti uz mene budi"
Šibaju ih vjetrovi oštri, gaze ih ljudi
No nakon svih zala, oni pronađu put
Kad stanu vreline, pođu pod mjesečev skut

I tada su divni, rascvjetani, u svježini noći
Zajedno svjesni, kako sve mora proći
Zagrljeni, spremni za još jedan dan
Koji svima je stvarnost, a njima samo san

Zamisli kako mjesec donese čaroliju
Kad nestane svih, oni je po pustinji proliju
I traje sve do buđenja jutra
Zajedno, oni postoje, s ljubavlju u sutra

Autor: Darko Balaš

Čitav naš svijet...

Postoji jedna zona odavno zaboravljena, jedina moja, jedan trenutak koji je oaza sigurnosti u svim prevrtljivim mećavama svijeta, kada nas svojim izazovima odvede od zaklona ljubavi koja smo u samom središtu naših bića.Tisuću puta šibaju nas snjegovi hladnoće, oluje bijesa i močvare razočaranja. I ništa nije bolje od te oaze koja je katkad spasonosni izvor topline u ledenoj pustinji prolaznosti i površnosti nerazumijevanja i samoće. To je zona zagrljaja, otok topline u snježnoj noći, nježni šapat koji svojom neizmjernom snagom nadjačava svaku oluju i tiho, ali postojano govori: "Da, tu si sigurna, tu si ponovno u središtu koje je ljubav.Tu ti nitko ništa ne može, svi lovci izgubit će naše tragove. U sumaglicama vjetra koji šiba neumoljivo, jedino ćemo mi ostati otok topline, čak i ako nas zauvijek zamete". Naš zagrljaj temelj je one neraskidive povezanosti koju nam nitko i ništa ne može dati i nitko nam je ne može oteti.
I kada oluje prođu, opet će svanuti jutra puna sunca u kojima ćemo sačuvati jedno drugo. Postoji li bolji način kako bi se započeo dan, postoji li bolji put ka ravnoteži svemira. Zagrlimo jedno drugo, zagrlit ćemo cijeli svijet, jer u tom našem zagrljaju ništa drugo niti ne postoji. Ništa osim čitavog našeg svijeta topline. Spojeni, predat ćemo jedno drugom ono što nosimo u duši. I biti jedno.

Autor: Darko Balaš

Molim te...

Molim te....

Molim te, moramo biti djeca!

Leptir što ljubi oko cvijeta.

U carstvu odraslih nejaki jeca,

Nismo dio ovog svijeta.

Molim te, moramo se držati za ruke!

Skrivati poljubac u tami.

U carstvu odraslih kraljuju muke,

Svi lutaju, potpuno sami.

Molim te, moramo se smijati bez smisla!

Ne tražiti razloge da bi bili sretni.

U carstvu odraslih duša mi se stisla,

Tu žive samo nesretni i spretni.

Molim te, bježimo od ljudi!

Dok još vremena ima.

U carstvu odraslih stanuju ludi,

U očima im ledena zima.

Molim te....

Autor: Darko Balaš

Volim te...

Nikada, niti u jednom danu, niti u jednoj oluji ljubavi moja, ne zaboravi kolika je magija našeg dodira. U brzini života, paničnoj utrci za egzistencijom, sveli smo dodire na prolazno, bezumno obavljanje zadataka kao što su i svi drugi. Sveli smo ga na najobičniju naviku bez imalo čarolije. No, ta konekcija, strujanje elektriciteta i topline koja je utkana u trenutak dodira, nevjerojatan je dar koji možemo pokloniti svima onima koji uljepšavaju naš život samom svojom prisutnošću. Stoga, zastanimo na sekund, okrenimo se jedno drugom i manifestirajmo našu ljubav, utiskujući blagi znak naklonosti na dlan ruke, kratki dodir obraza, uz osmijeh. 

I ništa drugo nije potrebno. Vjeruj mi! U svoj svojoj božanskoj ljepoti, dodir će bez izgovorene riječi reći: "Volim te!"

Autor: Darko Balaš