Čekala si vjetar....

Koji te to vjetar donio, sudbino moja?
Je li to onaj što od postanka puše?
Zameo tobom sve promašaje bez broja
I zasadio te tu, u samo središte duše

A došla si već kad su se svjetla gasila
I kada sam mislio kako je kraj puta
Svojom si me čarolijom spasila
Skršeni brod, što poput duha, usamljen luta

O Bože, čekah te beskrajno dugo
Stranac u srcima, lutalica izgubljen u noći
Ne....ja nisam htio ništa manje, drugo
I kada sam umirao, sanjah kako ćeš doći

Jer, sveti gral svakog upornog tragača čeka
Svijetli negdje u tmini, kad' više nema nade
Katkad je njegova magija samo korak daleka
Kad' srušimo zidove što oko srca se grade

U očima ti čitam tajnu što od svih si je krila
Čekala vjetar koji donijet će te k meni
Otkad postojim, u srcu zapisana si bila
Uzmi ga, i u haljinu od vječnosti zadjeni

Autor: Darko Balaš

Otrove.....

Stvorili su te vilenjaci u nekoj igri radosti
Divlji cvijet u pustinji, oda neprolaznoj mladosti
Bože, kidaš me, trgaš, bacaš tminama
Spuštaš me k paklu i dižeš visinama

Otrove, ti kraljice slomljenih želja
Vladarice beskonačnih tuga, princezo veselja
Što juriš niz vjetrove koji razdiru dušu
Katkad me miluju, katkad orkanima pušu

I neka sam proklet dok se sudbina igra
Razvalila si tvrđave srca, sad je nemirna čigra
Al' imaš me, svaki djelić samo tobom diše
Znam, više nisam svoj, nikada...nikada više

Rob sam čežnje, zauvijek uboden tvojim trnom
Tvojim očima, tvojim usnama, beskrajnom kosom crnom
Otrove, što smrtonosno tečeš mi niz vene
Nek' umrem noćas, prevaren slatkoćom nestvarne žene

Autor: Darko Balaš

Neka traje....

 Neka su mi prsti u tvojoj kosi
Dok zaboravljamo javu, slobodni i bosi
Neka me odvedu struje tamo gdje postojiš
Duboko unutra, znam, više se ne bojiš

Teku bujice dodira, padaju tople kiše
Ne postojimo, u stvarnosti nema nas više
Još jedino nam naš skriveni kutak treba
Naš čarobni, tajni prolaz do neba

Zajedno, možemo predati dah jedno drugom
Pripijeni, nestvarni, zaštićeni ljubavnim krugom
Neka se svijet sam o sebi brine
Koprenu zabluda, tvoje vrelo tijelo skine

Stvoreni smo kako bi otvarali vrata raja
To možemo samo kad' se duša s dušom spaja
Putujemo strašću u skrivene djeliće sebe
Otkrivaš me cijelog, ja otkrivam tebe

Znali smo, kada smo se prvi put sreli
Kako ćemo jedino spajanjem postati cijeli
Sad je taj tren, kada se stapamo u jedno
Neka traje u vječnost, dva života vrijedno

Autor: Darko Balaš

Jedina...

Jedina, samo istina postoji
Kad nas zaguše laži
Ti...vilinski koraci tvoji
Stope u vremenu, što duša ih traži

Toplina, što otapa led oko srca
Zagrljaj, naš zaklon od oluje
Stvarnost se izgubi i puca
Ne trebam ništa, sve što želim, tu je

Jedina, od propasti me spasi
Budi sidro što me drži u luci
Putokaz, kad se zadnje svjetlo gasi
Nek' završim lutanja na tvojoj ruci

Toplina, kupujem vječnost u tvome krilu
Siguran, dok kraj mene prolaze sjene
Zaogrnut u tvoju kosu i svilu
Pronalazim što jesam, pronalazim "mene"

Jedina, poklonila si svrhu mome putu
Nek' završi tu gdje si napokon stala
Odsanjajmo zajedno našu zvjezdanu minutu
Čaroliju, što nam ju je sudbina dala

Autor: Darko Balaš

Zvjezdane oči....

U tvom oku začela se ta sunčana zraka
Moj štit od samoće, krijesnica sred mraka
Svjetionik na obzoru uzburkanog mora
Nakon olujnih noći, rodila se zora

Već dugo te tražim, kroz oči druge
Komadić sreće i beskrajne tuge
Odustah od sreće, milijun puta zgažen
Zaboravih san, toliko dugo tražen

O, kako je lako predati se ugrizu zvijeri
Koja pronalazi ponore, u sve sumnja i mjeri
Pretvori čovjeka u mrlju koju isperu kiše
Jedan bljesak u tmini i...nema ga više

A katkad je potreban još samo jedan korak
Koliko god nemoguć, koliko god gorak
I ukazat će se svjetlo iza planina od straha
Ljepota pobijedila je zvijer, ostadoh bez daha

Voljena, znaš li koliko sam pregazio blata?
Prije no što stigoh pred rajska vrata
I vrijedjelo je, sad znam kako čarolija postoji
To su te zvjezdane oči i vreli poljupci tvoji

Autor: Darko Balaš

Vitez i dama.....

Ma samo stisni svoju dušu uz mene
Ovdje je sigurna, ovdje ne vene
I budi kraljica, budi sve ono što želiš
Ne daj se strahu, živiš samo dok dijeliš

U našem poljupcu vječnost se skrila
Bez njega smo prolazni, ptice bez krila
Taj tren je naš, sve drugo ne postoji
Samo otkucaji srca koje se više ne boji

Možemo sve, vjerom jedno u drugo
Zbogom očajni dani, zbogom jutarnja tugo
Najvrijednija je svjetlost što se rodila u nama
Tu smo konačno vitez i njegova dama

Sobice su dvorovi, ulice balne dvorane
Radošću tjeramo i vrijeme nek' stane
Za sreću je potrebno toliko malo
Samo pružiti si ruke, znati kako nam je stalo

Autor: Darko Balaš

Zoveš me....

Zoveš me, čujem ti glas u plaču kiše
Odbijam priznati, kako nema te više
Još bdiješ samnom, u noći bez snova
Šapućeš riječi, svaka je zakletva nova

Ne, ne trebam javu u kojoj te nema
Ne želim napolje, oluja se sprema
Zoveš me, u vjetru pleše tvoj glas
Živ je! Postoji! Jedino on nosi spas

Od ovih sjena što caruju u praznini
Od tihih jecaja što odjekuju bolom u tišini
Jedina, slijedit ću pjesmu što duša je čuje
Opipljiva, stvarna, još uvijek tu je

Zoveš me, naša zvijezda sija u noći
Još samo malo, i ja ću k vilama poći
Odlazim s osmijehom, već te držim za ruku
Ostavljam košmare što me k ponoru vuku

 Zoveš me, s granice što vječnost je tka
Čujem te, miran sam, srce put zna


Autor: Darko Balaš