Posljednji tramvaj...

Posljednji tramvaj....

Posljednji tramvaj od tišine i sjete,
Gunđanje starca kako godine lete.
Tihi putnik nosi miris jesenje kiše,
Koliko je stanica prošlo, otkad nema te više?

Ovom ću prugom sjećanja proći,
Gasiti svjetla što se gube u noći:
Neka je proklet tvoj nasmijan lik!
Opsjena uma, prljavi sudbine trik.

Posljednji tramvaj, mene nikud ne vodi,
Čeka, nek novo jutro se rodi.
Neka druga lica, sretan, zagrljen par,
Pomladit će se opet, poluprazan i star.

Želja te vidi kad tramvaj odškrine vrata,
Još nada se zadnjoj stanici od zlata;
Možda još noćas neka te čarolija stvori,
Do kraja puta; čežnja i dalje gori.

A tramvaj, beskrajno, niz pruge života kreće,
Nekome posljednji, nekoga prvi put sreće...

Autor: Darko Balaš