srijeda, 27. rujna 2017.

Minut do spasa....



Koraci se ne čuju od kiše što pada
Ostavljamo tišinu ulicama grada
Tiho, kao i sve što nestaje
Jedino krik srca ne prestaje

Pognute glave, svatko na svoju stranu
Samo nebo vidi ugašeno svjetlo u stanu
Zašto sve ljubavi završavaju noću?
Ne odlazi, zastani, još te hoću!

Zar ne čuješ kako tišina u meni plače?
I kako te nikad nisam volio jače
Zastani, okreni se, za minut će biti kasno
Želim te, želim te, užasno strasno

Zovem te, nijemim urlikom bez glasa
Još samo minut do spasa
No šutim, sad samo tišina postoji
Izgubljeni djelovi duše, zauvijek tvoji

Ponesi ih, meni ne trebaju više
Niz lice mi plešu jesenje kiše
Možda te sretnem kad jednom prestanu
A olovni oblaci zauvijek nestanu

Autor: Darko Balaš

utorak, 26. rujna 2017.

Dva koraka do neba....



Zavoljeh te tako prokleto lako
Na dva koraka do neba
Znaj, netko je davno zapisao tako
Treptaj oka sve je što treba

Dala si mi beskraj, na tren
Vječnost u oazi osmjeha od čuda
Znaj, ostat ću zauvijek njen
Nektar vina, kad su pustinje posvuda

I pričaj...pričaj mi o svemu
Pričaj kako svako lutanje ima kraj
Znaj, ponekad i anđeo ima tremu
Kad je na korak putu za raj

Volim to što nosiš duboko u sebi
Tisuću zvijezda od čistog srebra
Znaj, nikad ih oskrnavio ne bi
Izdajom, podlim udarcem pod rebra

Ako odeš, ponesi i ovo malo duše
Ako se bojiš, poslušaj šapat u noći
Znaj, samo se vjerom zatvori ruše
Pusti...pusti ljubav i ona će doći

Zavoljeh te tako prokleto lako
Na dva koraka do neba
Znaj, netko je davno zapisao tako
Treptaj oka sve je što treba

Autor: Darko Balaš

četvrtak, 8. rujna 2016.

Ona je vjetar....



Nerazriješiva misterija za sva vremena
Jednostavno, ona je vjetar, ona je žena
Stvorena da trpi, stvorena da voli
Najvrijedniji predmet u životnoj školi

Krhka poput nježne strune violine
Čeka pravu notu kad' iz oka sine
Silna poput orkana što svjetove ruši
Dođe nošena vjetrom i zauvijek ostane u duši

Eh, a vjetar pušta sudbini neka ga nosi
Zaluta, skrene, no nikad' ljubav ne prosi
Zauzdati ga ne možeš, pusti nek' leti
Jedino tako, možda se umori, doma se sjeti

I tada, otključat će ti tajna, zaboravljena vrata
Tamo mu je srce, skriveno iza dveri od zlata
Tamo je sunce, tamo rađa se novi dan
Dat' svrhu će jutru, čarolijom obojat' svaki san

Nerazriješiva misterija za sva vremena
Jednostavno, ona je vjetar, ona je žena

Autor: Darko Balaš

Spajanje...

Nosila je nešto čudesno u tim očima punim tajne. Nekakav praiskonski osmijeh koji govori kako je sreća jedino u razumijevanju koliko je čarolije skriveno u srcu žene, čarolije koja prebriše sve ružne stvarnosti i stvara svjetove jedine vrijedne življenja. Vidio sam u tom jednom pogledu sva tisućljeća borbe protiv muške gluposti koja je ženu željela pokoriti iz straha kako smo slabija karika u lancu stvaranja, kako su one same sebi dovoljne i kako smo tu kao pčele koje produžuju zauvijek čarobnu ljepotu cvijeta. Samo na tren, već sljedeće sekunde, nježnost, oprost i poziv na istraživanje zaiskrio je u tim zdencima beskarajne dubine, zajedno s diskretnim, blagim pokretom tih pupoljaka koje je nosila namjesto usana. Pupoljak se samo navlaš otvorio, nagovjestivši svu slatkoću nektara koji čeka kako bi potekao cijelim mojim bićem ako uspjem odsvirati pravu melodiju koja će ga nagnati na cvjetanje.
Osjetila je, naravno, prepoznala želju u meni i glas joj je postao dublji, melodičniji u komunikaciji s prijateljicom, u igri koja traje od postanka. Ženinom srcu ništa ne može ostati skriveno, pa tako niti moja nespretna interpretacija neizanteresiranosti. Ona je znala kako više ništa ne postoji, samo poziv svemira koji muškarca pretvori u samo jednu misao koja odjekuje prostorom i koju njeni senzori bezgrešno detektiraju kao što suncokret bez razmišljanja zna u kojem smjeru potražiti sunce.
Spajanje!
Oduvijek i zauvijek, stvoreni smo za spajanje, stvoreni kako bi djelili puninu postojanja u dvoje. Stvoreni za te slatke rituale kojima spajanje činimo posebnim, jer ono to doista i jest. Oboje smo to znali, instiktivno i bez ikakvog napora.
Osjetio sam poziv poput elektriciteta koji briše sve drugo što godinama nosim u sebi, zaboravio sve savjete, taktike i ljubavne izjave koje osiguravaju siguran zgoditak. Ostao sam potpuno gol i tako dječje nespretan. Sva mudrost na koju sam toliko ponosan i koju sam stjecao u misiji izgradnje najbolje verzije sebe, isčeznula je poput presahlog potoka koji preplavi bujica što se nakon dolaska proljeća spusti niz padine dotad smrznutih planina. I donese novi život, na početku predivan i nesiguran, a kasnije sve bujniji i pun svrhe.
- Ddddobar dan - istisnuo sam nespretno, dok me bujica nosila sve bliže ušću njene duše, za kojim sam čeznuo kao ptica koja preleće tisuće kilometara u potrazi za mjestom spajanja - često dolazite ovdje?

Autor: Darko Balaš

srijeda, 31. kolovoza 2016.

Kad jednom odem....

 Kad jednom odem, pamti naše dane
Što biseri su na božanskoj nisci
Čitav život u jedno sjećanje stane
Sami smo mu čuvari i pisci

Kad jednom odem, budi opet sretna
Volim te, moju ljubav svemiri pamte
Neka ti se osmjeh prikrade u predvečerja sjetna
Srećo, duše se ne rastaju, zauvijek plamte


Kad jednom odem, na nebu zvijezdu potraži
Onu, što svakog putnika domu vodi
Znaj kako čuvam te, gore, na vječnoj straži
Sve do zore, kad novi dan se rodi


Kad jednom odem, čuj pjesmu slavuja
Neka te ona miluje do nekog novog sutra
Pravog odlaska nema, život nanovo buja
U beskrajnom plesu između noći i jutra


 Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

Miriši proljeće...


Miriši proljeće na tvojim usnama od čuda
Poći ću s tobom na putovanje....bilo kuda
Uzmi me, jedino na tvojim usnama postojim 
Odvedi me u postelju od cvijeća, više se ne bojim

Lomili su me vjetrovi, tukle ledene kiše
Obećao sam sebi, voljeti neću....nikada više
Izgradit ću kule oko svjetla što u meni je zgaslo
Još samo iskra ostala je, dok oko kula trnje je raslo

Sam, poput duha što divljim stazama luta
Još samo odsjaj prošlosti što čeka kraj puta
Molio sam anđele neka me negdje drugdje odnesu
Izgubljen isplakao dušu, prokleo sudbinu u bijesu

Znaš li kako si spasila život, jedino ti, potpuno sama
Donijela svježe jutro i sunce, kad već se spustila tama
Miriši proljeće u slapu te tvoje nestvarne kose
Rođen sam opet, smiju se zvijezde, k meni te nose

Autor: Darko Balaš

Kad' smrtnik dušu daje...


Jesam li te dovoljno volio?
Jesam li ti dao sve što si zaslužila?
Od koje sam to ljepote obolio?
Hvala ti za sve živote što si mi ih pružila!

I neka me čuju nebesa za sva vremena
Samo je jedan razlog što postojim
Bez njega sam praznina bez imena
Ti si taj razlog, hrabar pred ponorom, stojim

Zalud se rodio onaj tko te osjetio nije
Zalud su svitale sve biserne zore
Samo ti tjeraš srce nek vječnošću bije
Močvare stvarnosti pretvaraš u more

Jesam li te dovoljno volio?
Može li se voljeti vila stvorena od Boga?
Vrijedna svake suze koju sam prolio
Dala mi svrhu, poklonila mi toliko toga

Zapisala si naše svjetlo u knjigu stvaranja
Utkala ga u svemir, neka i nakon smrti traje
Jedina si istina, bez prljavštine i varanja
Tako je to....kad' smrtnik zauvijek dušu daje

Autor: Darko Balaš