srijeda, 30. prosinca 2015.

Nemirom plovim...



Tekla si kao rijeka što nosi radost
Plavila obale srca vodom života
Donijela svjetlo, donijela novu mladost
Izvor, što se oko duše zauvijek zamota

I znaš, opet bih s tobom plovio nemirom
Čekao ti maticu, do susreta brojao sate
Bio opet jedno sa svemirom
Ma, i ovako sam, čim pomislim na te

Sad znam, nemiri su ono što vrijedi
Kad' trnemo, plovimo, potpuno bez glave
Za sve drugo sjećanje ubrzo izblijedi
Nikada za bujice, što nose ih ljubavi prave

Moja rijeka si i sada, što k moru me nosi
Brodim njenim tokom, zbog putovanja postojim
Vodi me sjećanje na vjetar što ti pleše u kosi
Ne bojim se nemira, za kormilom stojim

Autor: Darko Balaš

Dvije ptice nebeske...

 

I bezbroj želja na oltar je palo, tu, gdje srce sam položio odavno, tu, uvijek na tragu tvojih koraka. Možda te i susretnu negdje, kada se zapletu oko sprudova sudbine, na nekim žalovima života, na koje ćeš prije ili kasnije doći, privučena nekom tajnom silom, koja ti se nezaustavljivo prikrada rubovima svakog sna.
To moje misli struje prostranstvima svemira, traže te tvoje korake kojima putuješ neznanim cestama, traže dijelove slagalice koji sačinjavaju tvoju dušu i pronalaze te na svakoj stanici ljubavi. Da, ja sam to, jedino te ja mogu pronaći kada se raspline java, jedino ja u svaku svoju želju utkam tebe, jedino ja dišem tvojim plućima u svakom smiraju, jedino ja letim kada te skriju daljine.
I jedino ja, slušam otkucaje tvog srca, čak i kada si svjetove daleko. Ne postoji ništa drugo, samo nas dvoje, koji se gubimo u svim životima. I želimo, slušamo i tragamo. Sve dok se opet ne pronađemo i poput slagalice koja je prosuta pod zvijezdama, skupimo sve djelove sebe i napokon, nas dvije ptice nebeske, budemo cijeli.

Autor: Darko Balaš

Nek čekanja ne bude više....


Možda sam kriv sam il' Božje je čudo
Što te zavoljeh tako, beskrajno, ludo
A ti, ne kažeš ni riječ, ali duboko znaš
Kratak pogled i osmijeh, krišom mi daš

Ne znaš kako dušom šibaju kiše
Kad svako jutro jeca: "Ne mogu više"
I kako su dani bez tebe prokleto prazni
Kad ulicama sivim lutam, kao po kazni

I čekam, čekam tvoj osmijeh kao svitanje
A svaki je monolog sa sobom pitanje
Hoću li te napokon negdje ponovno sresti
Za ruku te uhvatit nježno, na klupicu sjesti

I šaptati riječi što čuvam ih samo za tebe:
"Jedina, ja ti darujem cijeloga sebe
I kad svemir stane ja voljet ću dalje
Poklanjam ljubav što sam Bog nam je šalje"

I čekam, čekam dok godine uzalud lete
Dok drugi su odrasli svi, ja ostadoh dijete
Možda i meni jednom sanje postanu jave
Zaustavim čekanja, tebe, nađem riječi prave

Dok sve što jesam samo za taj tren diše
Bože, snage mi daj, nek čekanja ne bude više

Autor: Darko Balaš

Začaran zauvijek...


U očima joj stanuje jezero od čuda
Rađam se u njemu, i oduzet šutim
Rasulo je kapi svjetlosti posvuda
Zarobljeno srce u plesu im slutim

Duša joj je tamo, tim jezerom plovi
Odavno već teče i u mojim snima
Razlivena bićem uzdahe mi lovi
Dovoljno za vječnost, u meni je ima

Satkao si, Bože, sve magije svijeta
U jezero čuda, tu, na licu njenom
Ne zaplovit njime, beskrajna je šteta
U njemu je tajna što ženu čini ženom

Otkrit će je onaj tko zvuk srca čuje
Sluša šum bonace, krik oluje kroti
Svo blago svijeta potonulo tu je
Bez njega su zalud svi prošli životi

Utopljenik sam sudbine, i opet ću biti
Jer jezerom tim struji glas sirene
Izgubljen, gol, u njemu ću se skriti
Začaran zauvijek, kad pjesma joj krene

Autor: Darko Balaš

subota, 26. prosinca 2015.

Rođeni za zvijezde...




O, kada bi samo znali zašto smo tu
Slaviti ljubav, uzdignut glave, živjet za nju
Svijet bi bio bajka bez kraja
Nigdje tuge, sve prepuno radosti i sjaja

Uzmi me za ruku, pokazat ću ti čuda
U cvijetu, vlati trave, pahuljici snijega, posvuda
A najljepše čudo smo mi sami
Stvoreni u Božanskoj svjetlosti, oteti tami

O, kada bi samo znali zašto smo tu
Disati ljubav, štititi slabe, ginut za nju
Svaki je zagrljaj njena proslava i snaga
Ne daj se voljena, ostani vedra, ostani draga

Tad, ništa nije zalud, svijet bolje je mjesto
Osmijehni se, začaraj me, čini to često
Uz tebe ništa nije nedohvatljivo i strano
Slušajmo srce, zalud nije nam dano

O, kada bi samo znali zašto smo tu
Rođeni za zvijezde, negdje, u Božjem snu
Na mostu čarolije što zauvijek nas spaja
Raduj se voljena, ljubav nema kraja

Autor: Darko Balaš

Božić je opet.....




Božić je opet, pokloni, radost i smijeh
I neprijatelji jedni drugima opraštaju grijeh
Oprostimo i mi, za sve naše greške
Uvrede, neznanja, u bijesu riječi teške

Jer, putujemo zajedno na ovome brodu
Nesložni mornari na hridine odu
Zato, budimo putnici na sanjkama od čuda
Osjetiš li, čuješ li, svetost je posvuda

Ne samo danas, svet svaki je tren
Poklonimo se ljubavi, svak' drag gost je njen
Voljena, zagrli me, proživimo svoj san
Nek' Božić potiho se prišulja, baš svaki dan

Autor: Darko Balaš

Još uvijek, volim te....




Ah, ti naši pogrešni, ludi dani
Pogledaj zrcalo, pred istinu stani
Sjećaš li se nemira, dodira u tami?
Odbacili bi maske, skriveni i sami

Požudno smo pili s izvora strasti
Odrekli se pravila, zakona i časti
Ti minuti vječnosti otkinuti svima
U nama vrelina, svud' drugamo zima

Od proljeća do jeseni, priča iz romana
Lažeš samu sebe kad' se odrekneš tih dana
Držali smo ključeve avanture i slobode
Koliko god bježali, srce k našoj priči ode

Znam, ponavljaš si; kako nismo smjeli
No, bez varanja stvarnosti, više nismo cijeli
Sad' glumimo drugima kako ništa bilo nije
I jedno drugome, kako možemo k'o prije

Kad siđeš sa planine, brežuljci su malo
Ne priznaješ sebi, kako do njih, nije ti stalo
Dovraga i laži, sad' priznajem sve
Sve bih ponovio opet, još uvijek, volim te

Autor: Darko Balaš

Dosanjana....

Sve moje želje u ovu noć su se slile
Ne pamtim kada zvijezde ovakve su bile
Uhvatih odsjaj vječnosti u tvom oku
Stigao sam kući, u nevjerici, šoku

Tražio sam te, tragao kroz zagrljaje strane
Molio nebo neka lutanje stane
Sanjao sam te i čuvao negdje unutra, samo moju
Još od malena, slutim ti oči, prepoznajem boju

Istina je kako sudbina lutalice spaja
U prazne poglede, utka trag zvjezdanog sjaja
Stari život prestaje, novi se rodi u trenu
Plovim ti niz kosu, prepoznajuć' mekoću njenu

Sada si tu, dosanjana i više ništa ne postoji
Samo obećanja, uzdasi, stvarni poljupci tvoji
Od noćas ćemo skupa, duša raduje se tomu
Prije ili kasnije, nakon lutanja, svi vratimo se domu

Autor: Darko Balaš

srijeda, 23. prosinca 2015.

Suza....




Tiha je ta suza što na suncu blijedi
Nevidljiva, moja, nit sudbine slijedi
Duboko je skrivam, uz osmijeh na licu
No, putuje samnom, kad' krenem niz ulicu

To tvoja je suza, čuvam je poput blaga
Kad' zaboravim je, nekako se prišulja straga
Već vjerni je je suputnik, bez kojeg ne mogu
Kapne na sjećanje; kad' oborila si me s nogu

Vodom života, uvijek ga nanovo oživi
I sve što jesam, opet, tebi se divi
Prolaze kiše, ljudi, magle i sjene
No, ti nikada nećeš, jer... dio si mene

Znam kako te nemam, no neizmjerna ti hvala
Čarolijom svojom, život probudit' si znala
Naučila me voljeti, gubiti, drhtati u strasti
Naučila me dignuti se, naučila me pasti

Suza više nesretna nije, u most se slila
Kroz nju sam postao bolji, neuništiva sila
Iz pepela feniks uvijek ljepši se diže
Slutim radosti, slutim pobjede, sve su mi bliže

Autor: Darko Balaš

Postoji jedno gdje bilo je dvoje...





Samo dodir sve je što treba
Magija želje kroz vršak prsta
Ključ do biserno čistog neba
U meni snaga, neuništiva, čvrsta

Tobom je kujem, klizi niz tijelo
Toplinom što svjetove stvara
Spojit se s izvorom srce bi htjelo
U meni žudnja, od postanka stara

Ti...samo ti znaš pripasti meni
Sve druge su bezbojne sjene
Ti pupoljci tvoji, slatki, crveni
Spajanjem postaju i dio mene

Ovlaš ih spuštaš na moju želju
Dok prsti raskidaju sve okove tvoje
Riječi ne postoje, tijela strahove melju
Postoji jedno...gdje bilo je dvoje

Autor: Darko Balaš

nedjelja, 20. prosinca 2015.

Vjeruj mi.....





Vjeruj mi, kada na bijelim lađama otplove svi, niz rijeku koja nikada uzvodno vratiti se neće
Vjeruj mi, kako svatko jednom sam u skrivene i samo njemu dane rukavce skreće
Mi plovimo sami, pod zvjezdanim nebom ispunjenim čarolijom svjetla, daleko je tama
I kad je rijeka mirna, i kada šušteći razbija utopljenike o hridine, ona će teći među nama

Vjeruj mi, kada vjetrovi zapušu sa sjevernih planina i izgubljene putnike u nepovrate vode
Vjeruj mi, ja pronaći ću snage, oduprijeti se snijegu i slijediti svjetlost što vodi do slobode
Mi putujemo sami, prateći sjevernu zvijezdu što sija vječnošću iznad svih zala
Kunem se, nikada je napustiti neću, tu sam za tebe, ako jednom u mećavi budeš pala

Vjeruj mi, kada pod sunčanim blijeskom, karavane nestanu, daleko tamo iza pješčanih dina
Vjeruj mi, ja poznam put do oaze, koja nije fatamorgana, gdje nas čeka voda, svježa i fina
Mi oazu tražimo sami, pronaći ćemo skrivene staze što vode do zelenih palmi spasa
Nas nečujna pjesma vodi, što srca je čuju, duše je slijede, jer ljubav ih doziva bez glasa
Vjeruj mi.....

Autor: Darko Balaš

Ti moraš znati...




Kad čini se kako mostove prekrila je zima
Ti moraš znati, u meni još ljubavi ima
One, što samo mi smo za nju znali
Od svemira praznine, oteli naš mali

Vjeruj, kad čini se da više me u njemu nije
Ti moraš znati, volim te jednako kao i prije
Na kraju svih potraga, ja odabrao sam tebe
Vjeruj, kraj svih zima, neka te srce ne zebe

Glasnici sumnje iz močvara zlobe će doći
Ti moraš znati, još moj si svjetionik u noći
Neka te ne zaplaše neke nestvarne sjene
Kad izdaju te svi, uvijek ćeš imati mene

Kad čini se kako naši putevi sreće će stati
Neće, neću dati, e to, to moraš znati

Autor: Darko Balaš

Od tebe do tebe.....




Još stara želja traje
Pakao ne prestaje
Ruka k tebi seže
Bol, poput oštrice reže

Još unutra nosim tminu
Srce ne možeš prevarit' za istinu
Ostala si zauvijek i traješ
Sretna si, ili se kaješ?

Udišem te u noći
Sanjam kako ćeš doći
Još tvoj me dodir peče
"Proći će", netko jednom reče

Oluja čežnje ne umire lako
Znam, sam odabirem tako
Lutam, od tebe do tebe
Ne prolaziš, polako gubim sebe

Usne, tvojih slatkoću traže
Iako nestvarne, od svih su draže
Zalud je, više ne bježim
Poražen, pred sudbinom ležim

Autor: Darko Balaš

Čarobno moje...





Je li svjetlo il' tama
Nisi znala ni sama
Što su poljupci moji
Jel' ljubav postoji

I kuda sve vodi
K bolu il' slobodi
Drhtala si od straha
Strijepila od kraha

Srce su ti lomili
Samo jedno u gomili
Nisu znali ni tko si
Što žena u sebi nosi

A ti si željela bajku
Ne prevaru i hajku
Princeza očiju vlažnih
Iza osmijeha lažnih

Zaklela se na čvrstoću
Glumila si hladnoću
Al' duboko unutra znala
Kako to je utjeha mala

Željela si opet voljeti
Nisi mogla odoljeti
Slatkoj mojoj riječi
Što stare rane liječi

Kunem se, nestat će
Strahovi prestat će
Vitezovi još postoje
Volim te, čarobno moje

Autor: Darko Balaš

Pronađi me...


Samo se čini kako vrijeme postoji
Ljubav ne prizna, ljubav ne broji
Pronađi me, možda sam u kapi kiše
Pronađi me, tamo, gdje srce kuca tiše

Zajedno, il sami... svejedno
Slutimo kako staro vino je vrijedno
Godine su samo vječnosti kapi
Što jedna po jedna za ljubavlju vapi

Samo se čini kako davno je bilo
Kako nas je sjećanje duboko skrilo
Pronađi me, možda sam u dnu duše
Pronađi me, tamo, gdje se zidovi ruše

Rijeka će naša bez vremena teći
Tražiti ušće u nečijoj tuđoj sreći
No, ljubavi prave i uz druge postoje
Žive i dalje, mjesta i lica ne broje

Samo se čini kako gotovo je sve
Odlaze tijela, al' duše nikada ne
Pronađi me, zauvijek čarobna si žena
Pronađi me, tamo, u vrtlogu vremena

Autor: Darko Balaš

Jesmo li mogli bolje?...





Jesmo li mogli bolje? Nismo, bili smo mladi, dali smo sve od sebe, jednostavno voljeli, bez predrasuda i kalkulacija. Jesmo li trebali ostati zajedno? Ostali smo, iako to nikada ne bi priznali jedno drugom. Ti si definirala mene, a ja sam definirao tebe i nikada više nismo ostali isti. Uvijek ćemo nositi taj dio jedno u drugome. I iako svjetove daleko, mi ćemo zauvijek ostati jedno. Imali su pravo kada su rekli kako prve ljubavi nemaju zaborava, ne trebaju ih niti imati, one nas definiraju i čine bogatim za cijeli život. Još te se uvijek sjetim, još uvijek mogu osjetiti tvoj korak koji se penje niz pet stepenica koje mi se čine beskarajno dugim prije nego dođeš u moj zagrljaj. Dječački, čvrst, iskren, beskompromisan. Onakav kakav zagrljaj i treba biti, onakav kakvim ga je stvoritelj zamislio ne samo za mladost, već za svaki trenutak naših života. Ti me podsjećaš na njega i ti si ta zbog kojeg ga nikada ne zaboravljam. Ti si ta koja me učila kako drhtati, ti si ta koja me učila kako se smijati, ti si ta koja me učila kako plakati i ti si ta koja me natjerala zavoljeti bisere koje rađaju tvoje oči i kada si sretna i kada si tužna. Zato i jesam ovdje, učiti lekcije i biti bogatiji, jači, bolji čovjek, bolji partner i prijatelj.
Jesmo li mogli bolje? Nismo. Naučili smo jedno drugo voljeti za čitav život. Naučili smo vidjeti duše u našim očima. Nije li to dovoljno? Jest, vrijedno je postojanja...

Autor: Darko Balaš

Još ovo srce umije voljeti...


Sjetiš li se kako nebo je palo
Kada smo se prvi put sreli
Skrivali, koliko nam je stalo
Mislili kako nećemo ostati cijeli

Prave ljubavi obore nas s nogu
Nakon njih više ništa nije isto
I dalje bez tebe ne mogu
S tobom, nebo je bilo kristalno čisto

Sjetiš li se naših nespretnih riječi
I srca što tuku u divljem plesu
Još uvijek to sjećanje besmisla liječi
Kad mi ga tmurni dani donesu

I pitam se: "Kud' su te odvela vremena"?
Ka sreći ili dvorcima bez smijeha
Za mene, uvijek ostat ćeš posebna žena
Jer volio sam te čisto, iskreno, bez grijeha

Budi sretna, tamo gdje mene nema
Želim to, iako znam koliko će boljeti
Još letim maštom, još ista je shema
Još ovo srce umije voljeti

Autor: Darko Balaš

utorak, 15. prosinca 2015.

Tisuću smrti samoće...



Svaki korak koji ne vodi k tebi, uzaludno je, besciljno tumaranje kroz prazne svjetove, sive i neživotne, bez zvijezde vodilje tvoga neponovljivog osmijeha koji razbija magle sumnji i lutanja u kojima sam potpuno izgubljen poput izvora života, koji svoju energiju prosipa u pustinju beznađa. Potpuno gol sam tada, duše prazne jer se ne napaja iz svjetlosti tvojih očiju i izgubljen u sivilu nepreglednog besmisla. Na nevažnoj površini, ne primjećuje se ta neizbrisiva potreba što je utisnuta u moje biće snagom stvaranja Bogova.

Svaki moj minut tada je krik pješčane oluje kroz koju tražim oazu tvog lika, a žedne usne uspijevaju istisnuti samo jednu jedinu spasonosnu riječ koja može utažiti njihovu suhu prazninu: "Ljubavi!" I dozivam te, nijemo, poput utopljenika na suhom, hvatajući se za svaku slamku nade kako ću te vidjeti. Jer kompas moga srca neraskidivo upravlja cijelo moje biće u tvome smjeru. U gluho doba noći, kada spavaš i sve je utihnulo i mirno, taj kompas odzvanja tupim udarcima čežnje koja odjekuje do samih rubova svemira i vraća se k mome umu, još veća i još neutješnija. Jer nema tog svemira koji je vrijedan postojanja ako nije protkan vlasima tvoje kose koja poput slapa života treba mom jastuku. Nema tog svemira koji može ispuniti ledenu hladnoću samoće bez nebeske topline tvog usnulog tijela. I nema tog jutra, nakon besane noći, koje može zamijeniti svjelost tih tvojih čarobnih očiju. Ostaje samo pustinja čežnje....

I onda, kada dođu ti prokleto rijetki trenutci u kojima si moja i u kojima osjećam kako nisam uzalud izabrao ovaj prelijepi planet za svoje novo rođenje, moja duša ponovno se puni jedino tobom, jedina moja. Pustinja zaživi novim životom, dotad skrivenim duboko negdje unutra.

I tada sam ponovno živ, nakon tisuću smrti samoće.


Autor: Darko Balaš

Srećem te svakom zorom svijesti...





Rekao sam ti da odeš
Mislio sam, bolje je tako
Još me oštricom sjećanja bodeš
Znaš ti to, beskrajno lako

Rekao sam ti: "Neću!"
Prositi osmjehe pune laži
Bezglasno moliti za sreću
Svaka riječ sada ih traži

Rekao sam ti: "Mogu!"
Hinio hrabrost, hladnoću
Bio sam oboren s nogu
Sad samo još jednu laž hoću

Rekao sam ti zbogom
Okrenuo pogled u stranu
Nikako da se pomirim s Bogom
Pronađem sebe u novom danu

Rekao sam ti mala
Više se nećemo sresti
Kakva sam bio budala
Srećem te svakom zorom svijesti

Autor: Darko Balaš

Bijeli most ljubavi...





Iznad Drave, propet do zvijezda stoji
Most bijeli, godine i sudbine broji
Ponosan, jak, elegantan kao i prije
Svom se odrazu u vodi smije

Tu smo se voljeli, iznad svih zala
Na bjelom mostu, svoje srce si dala
On skuplja osmjehe, suze i mladosti
Katkada tužan, katkada lukobran radosti

Luk od ljepote što obale spaja
Pod svjetlima noći kao da nema mu kraja
Kad zaljulja ga oluja, gordost mu ostaje ista
Čim sunce se rodi, on iznova blista

Moste moj bijeli, moja čarolijo iznad Drave
Kao i mi nekad, sad te drugi klinci slave
Nove se ljubavi rađaju na tvojoj stazi
A rijeka te zapljuskuje, obožava i mazi

Autor: Darko Balaš

subota, 12. prosinca 2015.

Samo ti...nijedna druga...





Moj obzor lice je tvoje
I radost i sreća i tuga
Uzmi moje srce kao svoje,...
Samo ti, nijedna druga

Moja propast oči su tvoje
Beskrajno tajna dubina duga
Uzmi moje srce kao svoje,
Samo ti, nijedna druga

Kada te nema, život izgubi boje
Cijeli svemir tad mi se ruga
Uzmi moje srce kao svoje,
Samo ti, nijedna druga

Ledeni sati dušom se broje
I otkucaj svaki do punoga kruga
Uzmi moje srce kao svoje,
Samo ti , nijedna druga

Sad samo sni postoje
Praznini sjećanja postadoh sluga
Na dlanu ostade srce moje
Ah,...samo ti...nijedna druga

Autor: Darko Balaš

petak, 11. prosinca 2015.

Nota mladosti....



Čuješ li, još svira ta naša nota
Negdje, na kraju svih života
Još sam uvijek njom zanesen
Sad, kad polako spušta se jesen

Često se pitam: "Ima li nade?"
Ili svi kule od karata grade
Pronađe li ljubav jednom pravi put?
Il' umire k'o list, smežuran i žut

Ti si u mojoj knjizi života
Neuništiva i živa, kao i naša nota
Kad prođe jesen, doći će zima
I ona, hladna, tvoje tragove ima

Zvonci te nose, kroz zaborav snjegova
Tvoj lik pobjeđuje sve, to čarolija je njegova
Sve bliže sam zemlji, i u njoj čujem
Notu mladosti koju poput anđela štujem

I neka sam proklet ako odustanem
Nota je tu kada posustanem
Još mogu, još imam volje
Pronaći bajku i neke svjetove bolje

Autor: Darko Balaš

četvrtak, 10. prosinca 2015.

Zaboravi me...




Učini mi to, molim te. Učini mi to, zaboravi me. Kao što dijete zaboravlja svoju igračku kada ga odvedu daleko od čarolija djetinjstva i nauče ga kako je život borba bez kompromisa i bez milosti. Okreni se, nastavi dalje tim svoji stazama, određenim još kada smo se prvi put sreli. Jer sve što počne, jednom mora i završiti, kraj je sastavni dio svakog početka, kraj koji čitam u dubini tih tvojih nebeskih očiju. Znam, sada ti nije lako, čovjek se navikne na onog tko je kraj njega i vrlo brzo oboje postanu slični jedno drugome. Ali nikada isti. Shvatit ćeš to, znam kako možeš, ubijedit ćeš u to samu sebe kada budeš poravnavala račune naše ljubavi, negdje na rubu svoga srca. Izabrat ćeš zaborav, svi ga jednom izaberu. Tako je lakše, pronaći sve ono što nije valjalo, opravdati vlastiti izbor koji drugog baca u zagrljaj očaja i nastaviti dalje. Svi jednom nastave dalje. Svi pronađu izgovore.
I bolje je tako, ne bi želio jednom se sresti s tobom i preći na drugu stranu ulice. Ne, nakon što smo zajedno snivali, plakali i povjerili jedno drugom sve ono što nikada drugima nismo rekli.
Nađi izgovor i osmjehni mi se, pravi se moćna i samostalna.
Znam kako to možeš, znam kako ćeš to učiniti i zaboraviti svoju najdražu igračku. Od ljubavi se ne živi.
No vidiš, ja sam od ljubavi živio i znam kako ću jednom, kada se okrenem iza sebe i zbrojim sve puteve kojima sam koračao, pamtiti jedino ljubav. Jer jedino je ona i vrijedna pamćenja. Jedina vrijedna življenja. Od ljubavi se jedino živi.
Učini mi to, molim te, zaboravi me, osmijehni se kada me budeš srela; kao poznaniku, nekome tko nije s tobom sanjao i tvoje snove. Zaboravi me. Ja tebe nikada neću moći....

Autor: Darko Balaš

Golubica....





Jednom kad voliš, voli do kraja
Neka se zvijezda na zemlju spusti
Vjeruj mi, sve je drugo bez sjaja
Životi su prezreni, dosadni, pusti

I neboj se boli, ona dođe i ode
Ostaje magija za vječnost cijelu
Ljudi se jedino za ljubav rode
Ne prestaju tražiti golubicu bijelu

Kad jednom se predaš, daj sve
Ne čuvaj srce pod krinkom
Golubicu sanjaj, ne živi bez nje
Suze se ne mogu skriti šminkom

Ostavi svijet nek sam sebe mrzi
Ti možeš bolje, dobro to znaš
Čak ni vukovi nisu dovoljno brzi
Kad se vineš u nebo, sebe mi daš

Autor: Darko Balaš

Dane ljubavlju brojim....





Još pamtim trag suze na tvom licu
Odjek koraka što gube se niz ulicu
I riječi kojima si srce probodem:
"Ako me voliš, pustit ćeš me nek' odem"

Usne su nijemo prošaptale: "Idi"
Iako suza još i danas neizbrisivo bridi
Svaki pravi vitez sluša svoju damu
Čak i kad ga osudi na vječni očaj i tamu

Mjesec bjaše svjedok sve moje tuge
Njegov čarobni sjaj poklon za druge
I cvjetovi mladosti plakahu tišinom
A njihova svjetlost bi zgažena težinom

Ah, te ljubavi prve, uvijek najviše bole
Jer, duše rođene su, jedino da vole
I nikad im životni snjegovi ne skriju trag
Zapis su zauvijek, svakom sjećanju drag

Još katkad začujem uzdah koji predala si noći
I znam, sigurno, u sne ćeš mi doći
Podsjetiti me zašto još uvijek postojim
Nek' volim i pjevam, i dane ljubavlju brojim

Autor: Darko Balaš

utorak, 8. prosinca 2015.

Ubod škorpiona...





Ti.............
Snaga oluje i strast omamljivog cjelova
Ti............
Mozaik od milijuna privlačnih djelova
Ti.............
Moja pobjeda i mnoštvo svjesnih poraza
Ti...........
Usavršena slika mog vlastitog odraza
Ti...........
Kreacija mašte stvorena kistom života
Ti...........
Inspiracija, potreba, žudnja i ljepota
Ti........
Prokletstvo i blagoslov spojeni u trenu
Ti........
Razlog zbog kojeg nebo stvorilo je ženu
Ti...........
Izluđuješ moje svjetove i pokrećeš na uzbunu zvona
Ah, Ti...........
Za mene smrtonosni, ali prokleto slatki ubod škorpiona

Autor: Balaš Darko

ponedjeljak, 7. prosinca 2015.

Ljubavnik...dio posljednji....





Dugo ju već nije sanjao, no ove noći, opet je bila potpuno stvarna, opet je mogao osjetiti njenu ruku na svojoj i onaj tako dobro poznati miris koji ga je dugo pratio na svakom koraku potrage, miris za koji je bio siguran kako ga osjeti iza ugla, miris za kojim je lutao u blizini svake žene, miris života. Podignuo se u krevetu i odmahnuo glavom. Sad ga još jedva nazire u tmurnim jutrima koja ga prate već tako dugo, a tijekom dana pokušava ga potisnuti u stranu i nastaviti dalje. Ali opet, ove proklete noći, ona se vratila, stvarnija nego ikada prije, a miris je osjećao, ponovno osjećao kao oštricu noža koja se zabola duboko u srce.
Tražio ju je i tražio nakon one sudbonosne noći, svaki dan, poput utvare obilazio hodnike shoping centra i mogao se zakleti kako ga već i prodavači gledaju čudno i nešto se potiho došaptavaju kada bi prošao, tražeći pogledom oči koje nikada više neće zaboraviti. Zar je sanjao samo tu jednu noć, zar je cijeli život čekao samo taj jedan tren spajanja, za koji je bio siguran kako se dogodio i u prošlom životu, za koji je duboko unutra ćutio kako ga više nikada, neće moći zamijeniti niti jedan drugi?! Gospode, zašto je otišla? Zar nije vidjela, nije osjetila kako se svemir otvorio? Dovraga sve, ovaj monolog vodi sa samim sobom već tri godine, i on ne prestaje, čak i od onog dana kada je postao smješan sam sebi i odustao od svakodnevnog traženja one koja ne postoji, među tisućama kupaca koji su neizanteresirano i potpuno bez cilja lutali shoping centrom. Barem se njemu tako činilo.
A onda je odlučio pregristi svu želju koju je osjećao daleko negdje izvan granica vremena i prostora i natjerao sebe na zaborav. Natjerao sebe na odustajanje. Nije više bilo one čvrstine i sigurnosti u njegovom nastupu, nije više bilo onog osjećaja sudbonosnog poslanja, niti uvjerenosti kako je ovdje s razlogom. Svu njegovu snagu zamjenio je očaj, dani su se pretvorili u koloplet dosadnih, poslovnih sastanaka, dosadnih svakodnevnih problema i dosadnih žena. Katkada, zamišljao je samoga sebe kao olupinu neklada moćnog jedrenjaka koju olujni vjetar baca po bespuću pučine jer je već odavno izgubio i jedra i kormilo. Dani su se slili u sivilo predaje. Izgubio je vjeru.
Nabacao je na brzinu nešto odjeće na sebe, navukao prvi kaput koji je dohvatio i zaputio se na ulicu kako bi ispunio organizam svježim zrakom i kako bi blagi, jesenji povjetarac raznio njen miris daleko u daljinu iz koje se više nikada neće vratiti. Lutao je tako jedno vrijeme, dok se u njemu rađala sve čvršća odluka kako nakon ove noći mora dalje. Ispred njega je prošao automobil s registracijskom oznakom oko koje je pisao naziv shoping centra gdje ju je sreo prije cijelog jednog života i on se blago osmjehnuo. Sudbina više nije na njegovoj strani, uvijek ga ubodom gorim od noža podsjeti na želju koju je tako kratko držao u rukama. Nakon nekoliko minuta, cestom je prošao autobus s nazivom šoping centra i on je kao zaleđen zastao. Ne, nije moguće, ne želi, dosta je s igrama vlastitog uma. Zamišljen i ljut, ubrzao je korak, sve dok se nije zaletio u stup koji je stajao kraj ceste. Proklinjući i psujući podigao je glavu i ugledao na stupu natpis shoping centra.
Iznenadna jeza, prostrujila mu je cijelim tijelom i već je slijedećeg trenutka jurio svojim automobilom u smjeru shoping centra. I nije ga bilo briga što je ponovno budala, što je još jednom poražen i što ga sjećanje na tu ženu drži vječnim zarobljenikom. Skoro se sudario s kamionom na kojem je na boku pisalo: "Kairos" i divlja nada zapulsirala mu je cijelim tijelom kada je kao u transu pojačao gas. Pravi trenutak, pravo vrijeme! Možda, možda se sve naše želje obistinjuju kada se poslože svi oni mali djelići mozaika koje vuče ruka stvoritelja, možda nikada ne možemo vidjeti širu sliku kada nešto grčevito želimo i možda svi djelići moraju pronaći svoje mjesto u ostvarenju naših poslanja na ovoj planeti kada tražimo biser postojanja. Možda...
Dojurio je automobilom, na još uvijek prazno parkiralište ispred šoping centra i divlje izjurio iz automobila niti sam ne znajući što očekuje. Jedan automobil bio je parkiran desetrak metara dalje i on je potpuno hipnotiziran, bez predrasuda i bez gorčine krenuo prema njemu. Napokon je otvorio um i poslao nebu poruku neka ga vodi kamo god želi jer je njegova potraga za biserom svih bisera zauvijek završena. Vrata automobila su se otvorila, poput čvrstih stijenki školjke koje su cijeli jedan život bile čvrsto zatvorene i izašla je ona, nesređena, rasčupana, uplakana i ljepša nego ikada prije. Osjećaj sreće, potpunog prepoznavanja i taj miris koji je još u tragovima lebdio njegovim bićem, vratio se kao da nikada nije niti otišao. Vrijeme se zaustavilo, njen osmijeh obrisao je sve gorčine svih života i vratio svrhu čitavom svemiru.
- Dobro mi došao ljubavi- prošaptala je glasom koji je bio melodija violinskog ključa što otvara skrivene stavke svih njegovih glazbi- tražim te u svim svojim životima.

Autor: Darko Balaš

Ljubavnik...dio peti....





Dugo ga već nije sanjala, no ove noći, opet je bio potpuno stvaran, opet je mogla osjetiti njegovu ruku na svojoj i opet se njenim krvotokom provlačilo njegovo mirno disanje kada ga je promatrala prije cijelog, jednog života. Doista, tako joj se činilo ove tri godine od kada je upoznala ljubavnika za kojeg je znala kako će ostati u dubinama njenog srca za cio život. Jedna kratka noć, važnija je od vječnosti ako je sudbinska, jedan dodir stvarniji je od milijardi dalekih zvijezda na naizgled nepromjenjljivom nebu. Tisuću je puta plakala u samoći, tisuću puta jecala u mračnom kutku gdje ne može biti viđena, milijun puta ošinula sebe bičem gorčine zbog slabosti tog kobnog jutra i straha od bajke. Istina, mnogi se boje kako bajke ne postoje i kako će prije ili kasnije biti povrijeđeni, samo rijetki smognu snage vjerovati kako sami pišemo svoju vlastitu priču.
Platila je to kratkim vezama bez emocija, osluškivala njegovo disanje kroz pluća drugih, bila u njegovim rukama kada su je grlile ruke stranca i osjećala slatkoću njegovih usana na gorčini tuđih. I duboko negdje unutra, tamo gdje sve započinje i gdje se sve zavrašava, znala je kako ništa više nikada neće biti isto. Istina, život je dobio novu svrhu, više ga nije promatrala kao kaleidoskop dosade koji se sizifovom osudom ponavlja iz dana u dan. Sada su dani bili svjetliji, um ispunjen znanjem kako čarolije postoje i mudrošću kako samo jedan tren može promijeniti čitav život. I bila mu je zahvalna zbog toga, jer je u samo jednoj noći, samo jednim spajanjem pokazao kako apsolutno sve što postoji ima svoju svrhu i kako je jedino na nama, pronaći ju. I polako ga je zaboravljala, iz dana u dan je blijedio i postajao nešto što je samo njeno, blago koje ne želi podijeliti niskim.
No, ove noći vratio se, stvarniji no ikada i oni su nanovo vodili ljubav, istom žestinom kao i one, davne noći, a osjećaj kada se probudila bio je stvarniji od samog života. Što joj podsvijest želi reći? Kakva je poruka koju pokušava razumjeti? Istina, još je nekoliko puta hodočastila u shoping centar gdje ga je srela, no njega nikada nije bilo tamo, nikada ga nije susrela u gradu i odavno se pomirila kako se razočarao i nestao. A za sve je kriva sama! Već odavno više ne ide u taj shoping centar i već odavno želi krenuti dalje. Klimnula je glavom dok se dizala iz postelje, tiho i jedva čujno, pokušavajući ne probuditi Borisa koji je još uvijek spavao. Dobri Boris, koji nikada nije mogao razumjeti zašto mu ne daje potpunu sebe, zašto je katkad svjetove udaljena iako je on uvijek pokušava razumjeti. I nikada mu nije ispričala priču o ljubavniku, zapravo, nikada je nije prenijela nikome. Neke tajne, najbolje je čuvati daleko u tami, na dnu srca.
I upravo tada, zraka jutarnjeg sunca probila je zatvorenu roletu prozora spavaće sobe i završila izravno na njenim, otvorenim rukama. Sledila se. istu takvu zraku sunca vidjela je jednom davno, upravo na njegovom licu. Potpuno u bunilu, navukla je prvu odjeću koju je dohvatila i već slijedećeg trenutka već se vozila automobilom niz još pospanu ulicu. Jednom, još samo jednom otići će do šoping sentra, a onda će učiniti sve kako bi zaborav prekrio ranu koju tako dugo nosi sobom. Svi zaslužujemo život, svi zaslužujemo novu šansu. Upravo u tom trenutku, na kružnom toku koji je vodio put šoping centra, na cesti ispred nje, pojavio se kamion neke prijevozničke tvrtke s natpisom na boku od kojoj se zaledila krv u žilama. Velikim slovima, vidljivim i sa samog neba na boku kamiona pisalo je: "KAIROS", jer to je bilo ime prijevozničke tvrtke. Kairos, grčko božanstvo pravog trenutka. Legenda o Kairosu govori o tome kako za sve sudbinske događaje u životu mora doći pravo vrijeme, kako se učitelj pojavljuje kada je učenik spreman i kako se sve u svemiru posloži samo za jedan tren, važniji od svih drugih. Tren kada se otvaraju vrata Bogova, a svaka želja postaje ispunjiva. Zagrizla je donju usnu, baš kao nekada davno i dodala gas do kraja ni sama ne znajući zašto. Cijeli njen život prošao joj je ispred očiju i shvatila je jednu jedinu stvar. Jedino je on stvaran, sve drugo su magle i prolaznost. Jedino ju on doziva preko granica prostora i vremena.
Ljubavnik!

Autor: Darko Balaš

Možda nas sutra neće biti....





Sjeti se, sjeti se reći: "Volim te"
Možda nas sutra neće biti
Iskoristi taj tren, iznenadi me
Možeš to, možeš to i ti....

Za koga čuvaš usne od meda?
Imaš li vremena, čekaš li zimu?
Ne čekaj, neka duša se preda
Mi igramo u istom timu

Ne žali, život proleti u trenu
Dođi, neka nas ponese rijeka
Pusti se niz maticu njenu
Već odavno, čamac ljubavni čeka

Ne boj se, neka se svjetovi spoje
Možda već sutra nestane svemir
Nama anđeli sudbine kroje
Neka drugi plove niz nemir

Sjeti se, sjeti se reći: "Želim te"
Možda nas sutra neće biti
Jedina, priči bez kraja prepusti se
Možeš to, možeš to i ti.....

Autor: Darko Balaš

subota, 5. prosinca 2015.

Ljuljačka od snova...


 
Samo ti, dobro znaš...
Na ljuljačci od snova
Zapaliti, taj plamen naš
Ispod zvjezdanog krova

 

Samo ti možeš poći
Putem srca, do kraja
U svaki dah doći
I trajati do beskraja

 

Samo ti očajem boliš
Kad te na jastuku nema
Znam, potajno voliš
Kad oluja se sprema

 

Samo ti vjetrove dižeš
Što me po želji raznesu
Zajedno s plamenom stižeš
U divljem, čarobnom plesu

 

Samo ti dušu mi poznaš
Kad ti se u noćima preda
Osmijehom, sve doznaš
Onim, što usnut mi neda

 

Samo ti, igraš se vješto
Lagano, pogledom jednim
U meni probudiš nešto
I svemir učiniš vrijednim

 

Autor: Darko Balaš