petak, 4. prosinca 2015.

Ljubavnik... dio treći...





Oboje su ostali bez daha, samo tupo stajali i gledali se, poput dva djeteta koja su pronašla davno izgubljenu igračku.
-Znam- prošaptala je jedva čujno, znajući kako više niti jedna maska ne može skriti istinu- i ja tražim tebe!
Nikada, ali nikada ne bi to priznala nikome, no, ovaj put jednostavno je tu bila dubina koja ju je oborila s nogu, dubina koja postoji negdje onkraj zvijezda, ta tanka nit sudbine koja spaja ljubavnike od postanka svijeta. I nije bilo potrebno tumačenje, propitivanje, niti uzmak kako bi razmislila. Znala je, cijelim tijelom trnula, osjećala kako pripada, napokon pripada. Bez riječi ju je poveo za ruku, mogao ju je povesti i na sam kraj svemira da je htio i izbrisao jednim dodirom, jednim savršenim dodirom, sve one koji su postojali prije. Gubila je dah, povratila ga i ponovno gubila i potiskivala uzbunu uma kako hoda u nepoznato s potpunim strancem.
No, on nije bio stranac, duše dogovore susret i davno prije nego li se tjela susretnu, a njihove su se dogovorile rođenjem, iako to niti jedno od njih nije znalo. No, osjećali su to prepoznavanje i niti jedna riječ više nije bila potrebna.
Ni sam nije znao kako su završili u hotelskoj sobi obližnjeg hotela, jedva se sporazumjevši s polusnenim recepcionerom s kiselim osmjehom na krajičku usana, znao je samo kako drhti ne tijelom, već svim onim što je. Podrugljivi svijet, potrage, podle riječi, tisuće noći u kojima je buljio u prazno, nestale su u tim očima koje bi prepoznao među milijardama drugih. Tim očima koje su bile ogledalo njegove vlastite duše, potpuno gole i potpuno slobodne. Skupa i nepotrebna odjeća skliznula je s njenog predivnog tijela kao suvišna koža koja se odbacuje zato što je prepreka slobodi, a on se zagledao u materijalizaciju svojih snova. Ruka mu je bila već vlažna, kada je posegnuo za onom koja ne postoji i jednim polaganjem ruke na njene grudi izbrisao sve vrijeme koje je proživio do tada.
Naravno, odgovorila mu je potpunim prepuštanjem, poluotvorenih usana, dok se približavla njegovim i napokon spojila svemire u jedan. Jezici, dodir donje usne uz njegovu punu, nestali su u slatkoći koja se više nikada ne zaboravlja. Ljubili su se kratkim poljupcima, uplašenim, brzim i jedva primjetnim. No svaki od njih nosio je više strasti nego tisuće vrućih salsi, svaki dodir trajao je kao vječnost, jer on je to doista i bio. Ovdje se ne spajaju samo tijela, ovdje duše pronalaze jedna drugu, a dodir duša nikada ne može nestati, čak i kada svemira više ne bi bilo. Vrelina je pulsirala oboma, vatra koju rađaju jedino ognjišta bogova, i zajedno su gorjeli, stvarajući plamen koji ne može pokriti niti najgušća tama prolaznosti.
Goreći, oboje plamteći kao komete, spojili su se u jedno, srca su kucala zajedno, a bila pulsirala u savršenom spoju i ritmu koji možeš otplesati samo jednom u životu. I prestali su postojati, odbacili su sebe i za tren postali ono drugo. Dio jednoga. Svaki njen dah bio je zakletva koju je predavala njegovom, a on joj je uzvraćao životom, predajući sve što je na oltar njenih usana. I tada, u tom trenutku, oni su postali zauvijek, priča koju su tražili od kada su rođeni, spajanje za koje su živjeli od kada su stvoreni. Ljubav!

Autor: Darko Balaš