utorak, 23. veljače 2016.

Pustinjski cvjetovi...



Zamisli, kako iz pustinje rastu dva cvijeta
Kao voda, njihova ljubav je sveta
Zamisli ,kako im oluje ništa ne mogu
Podigli su glave, približili se Bogu

Prkosno šapću: "Ti uz mene budi"
Šibaju ih vjetrovi oštri, gaze ih ljudi
No nakon svih zala, oni pronađu put
Kad stanu vreline, pođu pod mjesečev skut

I tada su divni, rascvjetani, u svježini noći
Zajedno svjesni, kako sve mora proći
Zagrljeni, spremni za još jedan dan
Koji svima je stvarnost, a njima samo san

Zamisli kako mjesec donese čaroliju
Kad nestane svih, oni je po pustinji proliju
I traje sve do buđenja jutra
Zajedno, oni postoje, s ljubavlju u sutra

Autor: Darko Balaš

Čitav naš svijet...


Postoji jedna zona odavno zaboravljena, jedina moja, jedan trenutak koji je oaza sigurnosti u svim prevrtljivim mećavama svijeta, kada nas svojim izazovima odvede od zaklona ljubavi koja smo u samom središtu naših bića.Tisuću puta šibaju nas snjegovi hladnoće, oluje bijesa i močvare razočaranja. I ništa nije bolje od te oaze koja je katkad spasonosni izvor topline u ledenoj pustinji prolaznosti i površnosti nerazumijevanja i samoće. To je zona zagrljaja, otok topline u snježnoj noći, nježni šapat koji svojom neizmjernom snagom nadjačava svaku oluju i tiho, ali postojano govori: "Da, tu si sigurna, tu si ponovno u središtu koje je ljubav.Tu ti nitko ništa ne može, svi lovci izgubit će naše tragove. U sumaglicama vjetra koji šiba neumoljivo, jedino ćemo mi ostati otok topline, čak i ako nas zauvijek zamete". Naš zagrljaj temelj je one neraskidive povezanosti koju nam nitko i ništa ne može dati i nitko nam je ne može oteti.
I kada oluje prođu, opet će svanuti jutra puna sunca u kojima ćemo sačuvati jedno drugo. Postoji li bolji način kako bi se započeo dan, postoji li bolji put ka ravnoteži svemira. Zagrlimo jedno drugo, zagrlit ćemo cijeli svijet, jer u tom našem zagrljaju ništa drugo niti ne postoji. Ništa osim čitavog našeg svijeta topline. Spojeni, predat ćemo jedno drugom ono što nosimo u duši. I biti jedno.

Autor: Darko Balaš

Molim te...



Molim te, možemo li opet biti djeca?
Slušati leptira što lebdi oko cvijeta
U ovom carstvu odraslih srce mi jeca
Čini mi se kako nisam dio ovog svijeta

Molim te, možemo li se opet držati za ruke?
Trnuti zajedno, dok čekamo poljubac u tami
U ovom carstvu odraslih kraljuju muke
Čini mi se kao da svi lutaju, potpuno sami

Molim te, možemo li se smijati bez smisla?
Ne tražiti razloge kako bi bili sretni
U ovom carstvu odraslih duša mi se stisla
Tu preživljavaju samo nesretni i spretni

Molim te, možemo li opet pobjeći od ljudi?
Učinimo to, dok još vremena ima
U ovom carstvu odraslih stanuju ludi
Namjesto proljeća, u očima im ledena zima

Molim te....

Autor: Darko Balaš

četvrtak, 18. veljače 2016.

Volim te...



Nikada, niti u jednom danu, niti u jednoj oluji ljubavi moja, ne zaboravi kolika je magija našeg dodira. U brzini života, paničnoj utrci za egzistencijom, sveli smo dodire na prolazno, bezumno obavljanje zadataka kao što su i svi drugi. Sveli smo ga na najobičniju naviku bez imalo čarolije. No, ta konekcija, strujanje elektriciteta i topline koja je utkana u trenutak dodira, nevjerojatan je dar koji možemo pokloniti svima onima koji uljepšavaju naš život samom svojom prisutnošću. Stoga, zastanimo na sekund, okrenimo se jedno drugom i manifestirajmo našu ljubav, utiskujući blagi znak naklonosti na dlan ruke, kratki dodir obraza, uz osmijeh. 
I ništa drugo nije potrebno. Vjeruj mi! U svoj svojoj božanskoj ljepoti, dodir će bez izgovorene riječi reći: "Volim te!"

Autor: Darko Balaš

Dijamant....



Nikada nisam vidio dijamant tvoje vrste
Predivan, nestvaran, što klizi kroz prste
Nema veze, ova noć pripada samo nama
Jer, ti si svjetlo, sve drugo je tama

I sve što sada želim je: tvoj obraz na svom
Jedino tu sam stvaran, samo tu je moj dom
Moja si dok ovaj tango još uvijek traje
Cijeloga sebe u samo jednom plesu se daje

Znam, trajat će i kada nas više ne bude bilo
Kad' se svjetlo dijamanta za oblak bude skrilo
Nikada nisam znao kako anđeli doista postoje
Ili su to samo te nestvarne, čarobne oči tvoje

Oduzimaš mi dah, ljepša nego ikada prije
Dok nas slatka tama od cijelog svijeta krije
Nikad nisam vidio dijamant tvoje vrste
Predivan, nestvaran, što klizi kroz prste

Autor: Darko Balaš

Samo Bog zna...



Samo Bog zna zašto volim te još
Možda je sudbina, možda samo dan loš
Ali nekako, svemir se uvijek k tebi vrati
Tko muči me, karma il' sam, Bog će ga znati

Ma samo da ti zavirim u dušu na tren
Ima li me, il' sam zauvijek izgubljen
Znaš, ni jednu drugu poslije tebe nisam volio
Odavno sam ranjen, tobom smrtno obolio

I neka se sruše zbilje kad' tebe u njima nema
I nek' se završi priča kad' ti joj nisi više tema
Ne vrijedi, ne mogu maštati kako još uvijek si tu
Iluzija, želja, naslonjena sjenka na mom ramenu

Samo Bog zna zašto volim te još
Možda je sudbina, možda samo dan loš

Autor: Darko Balaš

Jedino ti i ja....



Još jedan dan, još jedna bol, kako nemam te
I spavam sam, i čekam noć, nek' donese sne
I dodir tvoj i zvijezde trag, u srcu mom
Ja nemam mir, jer nemam te, ja nemam dom

Nek' prođe sve, nek' odu svi, noćas ostani
Nadu mi daj, ne želim kraj, anđeo postani
Ti možeš to, odaganat strah, donijet stvarnost snu
Učini to, još ovaj put, za mene budi tu

I dat ću sve, sve što znam, za jedan tren
Bez tebe sam, i Bogu stran, zauvijek izgubljen

Zato me voli, kroz san, samo on tajnu zna
Kako smo zvijezdi ukrali sjaj, jedino ti i ja

Autor: Darko Balaš

nedjelja, 14. veljače 2016.

Čekati zoru....



Eh, da mi te voljeti
Sve prošlosti preboljeti
Biti ponovno stvoren čist
Okrenuti novi list

Jedino ti možeš to
Izbrisati tuge i zlo
Spasiti dušu lutalice
Vratiti osmijeh na lice

Dovraga, dosta je mraka
Jer ti...ti si sunčeva zraka
Što vraća mi novo sada
Nakon praznine, jedina nada

Eh, da mi te voljeti
Sve prošlosti preboljeti
Zaboravit' prastare rane
Čekati zoru, nek' s tobom svane

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 8. veljače 2016.

Kule u zraku......



Oduvijek sam gubio u ljubavnoj igri. A neka, vrijedjelo je. Vrijedjelo je gubiti dah u tvojoj blizini, vrijedjelo je ponovno biti ispunjen onom slatkom zbunjenošću prvog i presudnog susreta koja nekako nestane s odrastanjem, nekako bude potisnuta političkim problemima i raspravom o pogrešnoj ekonomskoj strategiji, potone negdje u sivilu svakodnevne borbe za opstanak.
Sve čvrste stavove i godine stvaranja temelja osobnosti, nedodirljivosti mudraca koji je uspješno iskusio sve zavoje ljubavnih cesta; u stvari samo obmane koja je tako beznačajan surogat ljubavi, rasplinuo je samo jedan tvoj pogled koji si zagonetno uputila samim rubom tih zdenaca želje koji su ti sijali na licu. I sve je nestalo, srušilo se u prašinu besmisla, kada mi je tvoj osmijeh došapnuo istinu, kako sam gradio kule u zraku, samo kako još jednom ne bi izgubio igru koju ljubavnici igraju oduvijek. Gospode bože, samo jedan tren bio je dovoljan da me razgoli iznutra i prebriše sve zidove koje sam gradio toliko dugo. Predugo. Nisi to ni znala, zaigrana ulogom istraživača koji ponosno osvaja džungle mog uma za koje sam mislio kako su neprolazne. Sasjekla si ih jednostavnim dodirom dlana na mojoj ruci i pronašla put izravno do srca, izravno do svjetlosti od koje je satkano. Ostala si u njemu kao trag sunčanog buđenja zore, stanuješ i sad, kada te igra odvela do nekih novih džungli i nekih novih srca.
Koliko je malo potrebno da te se zavoli, samo jedan treptaj sudbine, vrijedniji od cijelog života bez tebe. Oduvijek sam gubio u ljubavnoj igri.
A neka, vrijedjelo je. Za tebe.....

Autor: Darko Balaš

Još ove noći...



Još ove noći, kao vodu želim te
Daj mi ljubav, ne mogu bez nje
Neka sam kiša prosuta po tebi
Suza svemira što nikad prestala ne bi

I neka putujem niz tvoje doline
I lako i divlje, do smiraja i slatke tišine
Neka usahnem u vatri i postanem tebe dio
Zauvijek, kao da nikada nisam odvojen bio

Još ove noći, kao svjetlo želim te
Daj mi ljubav, ne mogu bez nje
Neka trajem samo u očima tvojim
Za samo jedan njihov treptaj postojim

I neka se rađam samo kada gledaju
Kad' im anđeli svoju ljepotu predaju
Ja bit' ću trag u zjenici tvog oka
Odraz duše, što je svjetove duboka

Autor: Darko Balaš

nedjelja, 7. veljače 2016.

Čuvam tvoj dodir...



Dala si da se napijem opojnog nektara života koji teče tako snažan i iskonski dubok u svakom savršenom pokretu tvog predivnog tijela dok jednostavno i nesvjesno lebdiš iznad svih beznačajnih problema svakidašnjice i brišeš ih čudesnom magijom svojih dugih koraka nestvarno lijepih i nestvarno lakih kao da su koraci vilinske kraljice koja posjećuje obični svijet smrtnika pretvarajući ga u bajku ispisanu najdivnijim slovima koja traju zauvijek.
Promatrao sam te, uočavao svaku kretnju, kao brodolomac koji u beskraju pučine ugleda nedohvatljivu ljepotu sirene i uzalud tražio riječi kako te opjevati. Riječi tada nisu niti bile potrebne, potrebno je bilo samo biti uz tebe i proslavljati svaki tren koji pretvaraš u vječnost, jednim jedinim osmjehom dame, diskretnim i ispunjenim samim izvorom onoga što čini ženu. Iako toga nisi bila svjesna, obožavao sam te svakom mišlju koja je istkana u mom umu, čista, iskrena i obojana jedino tobom. I svaka ta misao bila je nježna poput neprocjenjljive svile kože tvojih elegantnih ruku koje su činile prostor vrijednijim i djelovale božanski nestvarno, kada si ih otkrila svijetu skinuvši se. Sanjao sam o toploj mekoći te svile i samo blagi dodir za mene je bio njavrijednija nagrada.
Čuvam ga i sada, kao blještavi meteor što mi gori ljepotom u svom drugom nepreglednom beskraju i crnilu sjećanja, blijedom i nevažnom u odnosu na taj dodir. I dok mi tiha bol pjesnika koji čezne za svojom nebeskom inspiracijom struji praznim plućima koja žele udahnuti jedino tebe, taj dodir otok je nade i bezglavo plivam prema njemu kroz sjećanje snagom utopljenika. Da, tu si, tvoj nektar još uvijek puni moju krv životom čak i iz kutka u kojem se taj otok sakrio. Nalazim te, predivnu, neponovljivu i u mojim mislima zauvijek stvarnu, da te mogu obožavati još beskrajno dugo.
I bol nestaje, nepovratno izbrisana samo jednim tvojim dodirom. Takva je njegova snaga, čak i kada nisi tu.

Autor: Darko Balaš

Jednostavno, bila si ljubav...



Zašto sam te toliko volio
Od jednog pogleda obolio
Bez tebe, život je gubav
Jednostavno, bila si ljubav

Zašto držim dušu na dlanu
Slijedim izgubljenih karavanu
Bez tebe, život je gubav
Jednostavno, bila si ljubav

Zašto još lutam kroz sjene
Tražim te, u očima žene
Bez tebe, život je gubav
Jednostavno, bila si ljubav

Zašto u kišu pretvorih dane
Kap svaka, u jedan stane
Bez tebe, život je gubav
Jednostavno, bila si ljubav

Zašto plešem s vilenjacima
U mašti, tragam za znacima
Bez tebe, život je gubav
Jednostavno, bila si ljubav

Zašto ću k beskraju poći
Jednom, tamo ćeš doći
Bez tebe, život je gubav
Jednostavno, bila si ljubav

Autor: Darko Balaš

Svjetovi od snova...



Nasloni glavu na moje svjetove od snova. Potraži me u djelima mojim, neka ti ona pjevaju pjesme što srce ih utka u vječnost. I budi mirna ljubavi moja, grlim te svakom stranicom što stvorena je samo kako bi na nju potekla tvoja ljepota, izlila se u nijansama srebrne i zlatne i ostala zapisana čarobnom prašinom za sve one koji dolaze i koji se pitaju: "Vrijedi li voljeti"? Kada te rane, kada ne budu vidjeli tvoju dušu što anđeli je ispuniše nebeskom toplinom, potraži me u svakom slovu koje teče za tvoje sklopljene oči na ramenu stiha koji pišem za tebe. 
Tu se odmori, tu budi ono što nitko drugi ne zna i ne može razumjeti. Tu, u postelji moje mašte, pronađi i sebe. U svjetovima od snova....

Autor: Darko Balaš

srijeda, 3. veljače 2016.

Potpuno sami na svijetu...


Nema više mjesta za nas
U ovoj običnoj priči
Mi slušamo neki drugi glas
Što glasu ljubavi sliči


Nismo je zvali, došla je sama
Za zauvijek, nikad nestala nije
Donijela svjetlo gdje bila je tama
Otključala blago što srce ga krije


Čovjek se upinje prizvati sreću
Ljubav je lukava, ljubav je smjela
Iznenada, u mraku, upali svijeću
Nismo je zvali, sama je htjela


Zalud je slični posvuda traže
Odlučuje sama, piše romane
Nespojivo svezati, to joj je draže
Kad' izgubiš put, sa zorom svane


Za nas nisu obične brige
I priče kao za sve druge
Mi smo na stranici ljubavne knjige
Što čita se kroz noći duge


Nema više mjesta za nas
Letimo na svoju planetu
Uz ljubav pronaći spas
Potpuno sami na svijetu


 Autor: Darko Balaš

Pjesma života...



Kad bića dva ljubav takne, kad spoji ih jednom notom
Tad oba su jedna pjesma života, što pjeva ljepotom
Čuju je ptice, čuju je rijeke, nose ju do dalekih mora
Oblaci tad otplove sa sunca, u oku svakom rađa se zora

Jer pjesma je to stvorena negdje u zvjezdanom sjaju
Putuje svijetom, izliječi duše, odjek joj sva bića znaju
Pjesnika pera u vječnost je kuju, nek vremena je nose
Nek' zaplovi sretna, nasmiješi lica, dotakne rub tvoje kose

Nek je miluje nježno, prste provuče, niz obraz nek krene
Do tih usana tvojih, što slatkoćom svojom zarobiše mene
U cjelov skrivena, putuje stazom što do srca ti vodi
Pusti je srećo, nek' zastane načas, nek' se iznova rodi

Znam kasko ju slutiš, i ja sam pjesnik što tebi je sklada
Nikada prije volio nisam, kao što tebe volim sada
Autor: Darko Balaš

Voljela je pjesme...



Stajala je tako, zamišljena, svemire daleka, u nekim svojim vrtovima tajni, gdje pjesmu slavuja ne mogu dotaći površne misli svijeta i gdje stanuje njena duša ispunjena jedino toplim noćima što prekrivaju magiju blistavih kula arapskih bajki. U tim vrtovima nježno teku stihovi pjesama što su napisane samo kako bi ih ona ovjenčala vječnošću svojih misli i tako oplemenjene recitirala svakom tko je imao uho umjetnika da ih čuje. Na prvi pogled, ozbiljna, mlada dama u potrazi za putevima realnosti kojima svi kroče kroz zahtjeve života, a u dubini sanjar koji čarobnim štapićem vedrine i ženstvenosti pretvara to mjesto na kojem stoji, u neprolaznu luku ljepote za svakog onog tko jedino barkom srca može doploviti. 
A kada se osmjehnula, možda sjetivši se nekog stiha koji je njoj ispjevan, biserna svjetlost izlječila je sve tuge prolaznika i njen vrt tajni samo je za sekund postao stvaran kako bi ga mogli potražiti oni kojima je svrha voljeti. Učinivši svijet prvom stranicom priče o ljubavi koja je stvorena tim osmjehom, okrenula se prema nekom samo njoj znanom putokazu anđela i otplesala korakom nedokučive kraljice u nestvarnu daljinu.
I iako je više nije bilo tu, jedan djelić njenog vrta i jedan stih pjesme ostao je zauvijek u zraku, a svaki prolaznik negdje u dubini srca začuo je tihi glas pjesnika što se provlači vječan, iznad još toplog pijeska pustinje.

Autor: Darko Balaš

Dobro te znam...



Dobro te znam
Samo do igre ti je stalo
U raljama očaja sam
Latice ruže otkidam pomalo

Čujem, šapat duše negdje iz mraka
Glas što nikad ne vara
Kako lažna tvoja je riječ, svaka
I traje prevara, od postanka stara

Dobro te poznam
Venem, zbog ljubavi ove
Potpuno sam, svake noći doznam
Kako je gubiti snove

Kao ovisnik, grčevito stežem nadu
Iako, dijelim te s drugim
Kad prođete sretni, u gradu
Samo si moja, u sekundama dugim

Jer, ja sam te ljubio
Od svih skrivenu, kradom
Ne priznam, nisam te izgubio!
Anđeo se ne miri s padom

Utisnula si pečat od meda
Na mojim usnama vrelim
Blago nikom se neda
Samo ti ,činiš me cijelim

Znam, obećat ćeš mi sve
Sutra opet, vratiti se njemu
Ostavit' mi jedino sne
I sebe, vječnog maštanja temu

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 1. veljače 2016.

Feniks....


Napojila si dušu nektarom od sreće
Djeliće srca dala,iz straha čuvala veće
Dovoljno za sve izgubljene noći
Znala si kako budan, bez tebe neću moći

Djeliće sam kupio, kao biserje u blatu
Na tron te digao, iskovan u zlatu
Čekao sam dugu, poslije svake kiše
Umro u sekundi, kad si rekla: "Nema više"

Al' život je igra što jedino Bogovi je znaju
Skršen, bolan, mrtav, krenuh prema raju
Svjedočiti ljubav na svakom koraku puta
Kako je ponekad za vječnost dovoljna minuta

Na stazi od suza, iz bola sam se rodio
Amorovom strijelom drugo srce pogodio
Skrio duboko tvoj "Nema nas više"
Feniks voli opet, sami plamen diše

Ranjena ptica razvila je krila, još više voli
Svoju zvijezdu slijedi i kad je skrivena od boli
Čuvala si srce, iz straha mrvicu dala
No, ona me naučila voljeti, to nikad nisi znala

Autor: Darko Balaš

Voli me...



Voli me, kao snijeg zimu
Voli me, kao oseka plimu
Kao mjesec poljubac noći
Prije nego sunce će doći

Voli me, kao nikada prije
Voli me, duša to smije
Kao vjetar što se predaje moru
Dok u plesu čekaju zoru

Voli me, kao vatra plamen
Voli me, kao tragatelj znamen
Kao pero na vrelom tijelu
Trag dodira za vječnost cijelu

Voli me, kao jutro rosu
Voli me, kao livada nogu bosu
Kao što sumrak voli dan
Dok u zagrljaju tonu u san

Čuj pjesmu anđela i voli me
Savršeno, kao što stih pjeva rime

Autor: Darko Balaš

Vraćam se...


Vraćam se,
Na staze djetinjstva kad moguće bilo je sve
Kada nam nitko nije mogao ukrasti sne
Kada svako je jutro bilo nova stranica knjige
One čarobne, što pobriše sve bore i brige

Vraćam se,
U magiju trena kada govorile su jedino oči
Kada nas onaj slatki strah u pitanju koči:
"Hoću li te i sutra vidjeti u Tvrđi, kraj škole?"
Kad ljubavi su nevine i zauvijek, čak i kad bole

Vraćam se,
Svom dušom, na mjesto gdje sretan sam bio
Kada sam tvoje pismo ljubomorno krio
I čitao ga stoput, stopljen s riječima što teku
Pod mojim bijelim mostom, što poljubio je rijeku

Ja...vraćam se,
U svoj Osijek, miran i spokojan kraj Drave
Gdje ljubavi su sve uvijek bile one prave
I tvoja ruka čvrsto stisnuta uz moju
Vraćam se kući, tramvaj se vratio istome broju

Autor: Darko Balaš

Žena smaragdnih očiju...



Postoji žena čiji pogled dvaju smaragda oboji svojim zelenim sjajem svaku misao čovjeka koji ih sa žudnjom gleda
I svaki put, bio daleko, bio blizu, bio udaljen tisućama ispraznih sati površnosti, on im se bezrezervno preda,

Jer, te oči, nebeski su izvori njegove želje, njegove tihe i konstantne boli, njegovi svjetionici u iskonskoj radosti duše,
Kada ih nema tu, na jedan životni pogled blizu, svi njegovi snovi, maštanja i bez njih beskorisne jave, bespovratno se ruše,

Čarobne oči, čarobne žene, u svakom koraku, u svakom pokretu, u svakom satu, u svakoj prokleto dugoj minuti
Utisnute su plamenim žezlom ljubavi i neopisive potrebe, u osjećaju, u intelektu, u samom tkanju njegove uzdrhtale puti,

U blatu prolaznosti, zavisti, i svih pogrešnih snova za kojima milijuni izgubljenih bezglavo tumaraju, tražeći ispunjenje
Jedan čovjek smaragde čuva kao najveće blago i ljubavlju uvijek sjaj im vrati, uz zakletvu, osmijeh i bezgranično strpljenje

I kada bi ga anđeli na svršetku svih svršetaka pitali: "Koji je razlog zbog kojeg mu se usne u kutcima zavijek smiju?"
Uz posljednji uzdah odgovorio bi: "Ah, ta jedinstvena žena smaragdnih očiju".

Autor: Darko Balaš

Dvorac od sjećanja...

Postoji mjesto na kojem moje srce kuca tiše
Nestvarnom pjesmom slavuj život tu slavi
To mjesto magije tvoj čarobni osmijeh piše
I beskrajna nježnost dvorac od sjećanja pravi

Zvjezda je tamo, ona moja, s obruba noći
Što sam ju ubrao davno i poklonio tebi
Mjesto je to kome ću nakon svega poći
I kroz sjećanje, kroz tebe, vratiti se sebi

Jer, sve jave moje bez tebe ne postoje
A snovi su bez riječi knjiga prazna
I izgubljeni putevi predamnom se roje
Ne, ne želim k njima, bez tebe su kazna

Zato, poći ću tamo i naći te opet sretnu
Duboko unutra gdje već odavno živim
Moji koraci sami, neće u daljinu sjetnu
U dvorac od sjećanja hitam, neću putem krivim

Autor: Darko Balaš