ponedjeljak, 1. veljače 2016.

Žena smaragdnih očiju...



Postoji žena čiji pogled dvaju smaragda oboji svojim zelenim sjajem svaku misao čovjeka koji ih sa žudnjom gleda
I svaki put, bio daleko, bio blizu, bio udaljen tisućama ispraznih sati površnosti, on im se bezrezervno preda,

Jer, te oči, nebeski su izvori njegove želje, njegove tihe i konstantne boli, njegovi svjetionici u iskonskoj radosti duše,
Kada ih nema tu, na jedan životni pogled blizu, svi njegovi snovi, maštanja i bez njih beskorisne jave, bespovratno se ruše,

Čarobne oči, čarobne žene, u svakom koraku, u svakom pokretu, u svakom satu, u svakoj prokleto dugoj minuti
Utisnute su plamenim žezlom ljubavi i neopisive potrebe, u osjećaju, u intelektu, u samom tkanju njegove uzdrhtale puti,

U blatu prolaznosti, zavisti, i svih pogrešnih snova za kojima milijuni izgubljenih bezglavo tumaraju, tražeći ispunjenje
Jedan čovjek smaragde čuva kao najveće blago i ljubavlju uvijek sjaj im vrati, uz zakletvu, osmijeh i bezgranično strpljenje

I kada bi ga anđeli na svršetku svih svršetaka pitali: "Koji je razlog zbog kojeg mu se usne u kutcima zavijek smiju?"
Uz posljednji uzdah odgovorio bi: "Ah, ta jedinstvena žena smaragdnih očiju".

Autor: Darko Balaš

Nema komentara:

Objavi komentar