četvrtak, 8. rujna 2016.

Spajanje...

Nosila je nešto čudesno u tim očima punim tajne. Nekakav praiskonski osmijeh koji govori kako je sreća jedino u razumijevanju koliko je čarolije skriveno u srcu žene, čarolije koja prebriše sve ružne stvarnosti i stvara svjetove jedine vrijedne življenja. Vidio sam u tom jednom pogledu sva tisućljeća borbe protiv muške gluposti koja je ženu željela pokoriti iz straha kako smo slabija karika u lancu stvaranja, kako su one same sebi dovoljne i kako smo tu kao pčele koje produžuju zauvijek čarobnu ljepotu cvijeta. Samo na tren, već sljedeće sekunde, nježnost, oprost i poziv na istraživanje zaiskrio je u tim zdencima beskarajne dubine, zajedno s diskretnim, blagim pokretom tih pupoljaka koje je nosila namjesto usana. Pupoljak se samo navlaš otvorio, nagovjestivši svu slatkoću nektara koji čeka kako bi potekao cijelim mojim bićem ako uspjem odsvirati pravu melodiju koja će ga nagnati na cvjetanje.
Osjetila je, naravno, prepoznala želju u meni i glas joj je postao dublji, melodičniji u komunikaciji s prijateljicom, u igri koja traje od postanka. Ženinom srcu ništa ne može ostati skriveno, pa tako niti moja nespretna interpretacija neizanteresiranosti. Ona je znala kako više ništa ne postoji, samo poziv svemira koji muškarca pretvori u samo jednu misao koja odjekuje prostorom i koju njeni senzori bezgrešno detektiraju kao što suncokret bez razmišljanja zna u kojem smjeru potražiti sunce.
Spajanje!
Oduvijek i zauvijek, stvoreni smo za spajanje, stvoreni kako bi djelili puninu postojanja u dvoje. Stvoreni za te slatke rituale kojima spajanje činimo posebnim, jer ono to doista i jest. Oboje smo to znali, instiktivno i bez ikakvog napora.
Osjetio sam poziv poput elektriciteta koji briše sve drugo što godinama nosim u sebi, zaboravio sve savjete, taktike i ljubavne izjave koje osiguravaju siguran zgoditak. Ostao sam potpuno gol i tako dječje nespretan. Sva mudrost na koju sam toliko ponosan i koju sam stjecao u misiji izgradnje najbolje verzije sebe, isčeznula je poput presahlog potoka koji preplavi bujica što se nakon dolaska proljeća spusti niz padine dotad smrznutih planina. I donese novi život, na početku predivan i nesiguran, a kasnije sve bujniji i pun svrhe.
- Ddddobar dan - istisnuo sam nespretno, dok me bujica nosila sve bliže ušću njene duše, za kojim sam čeznuo kao ptica koja preleće tisuće kilometara u potrazi za mjestom spajanja - često dolazite ovdje?

Autor: Darko Balaš