utorak, 29. ožujka 2016.

Zavoli...



Ne boj se, pruži mi ruku
Srno, što mrzla si na snijegu
Sudbine znakovi, k meni te vuku
Dosta je lutanja provedenog u bijegu

Ja...čujem ti srce kako strijepi
Udara, osmijehom ga pokušavaš skriti
Zastani, kušaj nektar što krijepi
Znaš kako će nam usne spojene biti

Krhka si, nježni cvijet što zaštitu treba
No, slutim snagu koja svemire spaja
I radost i tuga, stvorena od neba
Ti možeš sve, ako se otvoriš do kraja

Ne skrivaj više svoju ljepotu
Zavoli, neka se svi zidovi sruše
Ti donosiš čaroliju životu
Jer sve što jesi izvire iz duše

Srećo, tu sam kako bi zračila snagu
Možeš to, iz tebe svjetlost se rađa
Pusti nek' te otkrivam...I sumornu i dragu
Budi kormilar svih mojih lađa

Autor: Darko Balaš

Ovaj svijet ne postoji.....



Ovaj svijet ne postoji
Rastočili su ga zaigrani prsti tvoji
Spojeni smo, plamenom strasti
Vatra, što ne može zgasti

Stvoreni za ovaj tren
Za ljubav i zagrljaj njen
Putujemo niz vrelu rijeku čula
Svaki je uzdah čarobna frula

Jedino zajedno, dok tijela gore
Od pustinje možemo stvoriti more
Dva galeba u letu, dvije duše
Što slobodno, sva pravila ruše

Kao prvi put, učimo se voljeti
Žudnjom, kojoj ne možeš odoljeti
Znali smo, već kad' smo se sreli
Kako ćemo spajanjem postati cijeli

Amor ne pita, on odapne strijelu
Pogodi srce, pokloni nemir tijelu
Tada, ovaj svijet ne postoji
Jedino ljubav, što sate ne broji

Autor: Darko Balaš

Princeza mojih nemira...

  
Čuješ li Gospodine pjesmu moju?
Neka se digne do zvjezdanog neba
Nek' dugi vrati izgubljenu boju
Samo malo nam sreće treba

I neka me čuju daljine i noć
Ja pjevam za sve koji vole
Jednom, i ova magla oko srca će proć'
Jer sve sreće i tuge, životne su škole

Anđeli nek' lete s melodijom samo za nju
Nek' rijeke joj nose moje vrele suze
I neka joj šapnu kako je još čuvam u snu
I poklanjam taj sveti dio duše što mi ga uze

Sve bih greške i ludosti ponovio još jednom
Jer i ona je dio svih mojih svemira
Pjesmu što je sklada čini života vrijednom
Kraljica mojih spokoja, princeza mojih nemira

Autor: Darko Balaš

Samo malo hrabrosti...



Otrgli smo život iz ruku drugih
Prognali samoću iz noći dugih
Voljeli se, kad' svi su rekli ne
Pobjegli očaju, prevarili sve

Samo malo, malo hrabrosti treba
Pobjediti strah, dohvatit' komadić neba
Kad podignemo glave on čeka na nas
Namjesto praznine, trag zvijezda i spas

Sve što trebalo je, stisnute su ruke
Jedna u drugoj, kad' napustili smo luke
Zaplovili pučini kojoj srce nas zove
Napustili obale sumnje, potražili nove

Potpuno sami, protiv svih morskih struja
Svladali valove i moćni krik oluja
Samo malo, malo hrabrosti treba
Ostaviti sve, za naš komadić neba

Autor: Darko Balaš

Zvijezde padalice...



Neka te anđeli prate
Zauvijek čuvaju put
Nek' ti se staze zlate
Znaj, kunem se, nisam ljut

Ostavila si na duši trag
Neprolazan, samo moj
I u tamnim noćima drag
Da odagna more i znoj

Zbog toga sam se rodio
Kako bi te sreo nakon tuge
Iz okova očaja se oslobodio
Zaboravio svijet, zaboravio druge

Kao dvije zvijezde padalice
Trajali smo jedan predivni let
U meni ostaje tvoje lice
I osjećaj, zauvijek svet

Sada znam, kad me srce zazebe
Kad' pomislim: "Dovraga sve"
Ja samo prizvat ću tebe
I ponovno vjerovat u sne

Autor: Darko Balaš

Dodir svjetova.....





Okrenula si svijet, dotad siguran i znan
Donijela supernovu života, protjerala san
Rodih se nanovo, na svom putu ka smrti
U trenu jednom, svemir sve opet zavrti

 

Živ sam, trnem , bojim se, kao nikada prije
Ne želim biti sjenka što se od ljubavi krije
Voljeti, gubiti sebe, nek' bude još ovaj put
Biti maslačak što vjetar ga nosi, ne sasušen prut

 

Neka se otvori nebo, nek' ginem, nek' živim
Ne želim biti cinik što mrtav puže stazama krivim
Dovraga iskustvo, sve rane, oprez bez strasti
Jedino dodirom svjetova možemo rasti

 

Nek' srce preskače, nek' u ludilu predaje bije
Duboko unutra, slobodna duša, avanturi se smije

 

Autor: Darko Balaš

nedjelja, 13. ožujka 2016.

Samo ti to znaš....



Gledaj me, tim očima od čuda
Stvorile su svjetlost posvuda
Otele mi dušu, um i tijelo
Obojale tminu noći u bijelo

Dotakni me, prstima od čarolije
Nek' se strast posteljom prolije
Dodir tvoj zapali oganj u trenu
Onaj, što spaja muškarca i ženu

Slaži me kako drugi ne postoje
Kako jedino ja imam uzdahe tvoje
Šapni mi, slatke riječi u tami
Kako smo u ovom sazviježđu sami

Poljubi me, kratko, samo ti to znaš
Kad' mi nektar života naslutiti daš
Usne su ti savršenstvo bez mana
Što isčeznut će rađanjem dana

Autor: Darko Balaš

subota, 12. ožujka 2016.

Istina...



Jednom, negdje u nekom zakutku svemira, netko je napisao našu priču, zapečatio je u omotinicu od zvjezdane prašine i položio je negdje, u nekom pretincu sudbine, kako bi ju nam isporučila kada za to bude vrijeme. Netko je mislio na nas, voljena moja, čak i kada se nismo znali, netko je krojio nevidljive niti koje spajaju ljude i unaprijed pripremio jednu samo za nas. I svaki naš korak, svaka patnja, svako slomljeno srce, vodilo nas je jedno drugom, kako bi se pronašli nakon tisuća oluja i tisuća usamljenih sati u kojima smo drhtali od straha, bojeći se kako nikada nećemo osjetiti ono ushićenje koje spaja dvije izabrane duše.
U ovom svijetu, koji se čini hladan i običan, prolazan i ispunjen uvijek istim problemima, godišnjim dobima, ljudima, prevarama, katkada se čini kako je sve besmisleno. U vremenu kada smo postali usamljeni otoci u oceanu onih koji žure, kada smo postali nevidljivi likovi i samo sjene iza jedva osvjetljenih zaslona računala, čini se kako je čarolija zauvijek nestala.
No, to je samo laž svijeta, netko, netko tko je u svome postojanju samo ljubav, nikada nije prestao misliti na nas. I kada nam se činilo kako jecamo u samoći, netko je uvijek bdio nad našom ljubavlju, spremajući se iznenaditi nas kada to budemo najmanje očekivali. Znaš ti to vrlo dobro, negdje duboko unutra, iza svih naslaga prljavštine, ljutnje, besmisla i razočarenja, klijalo je jedva vidljivo zrnce nade kako ipak iznad svega postoji neka tajnovita sila koja vidi sve, osjeća sve, spaja sve.
Jest, to je bila ljubav, jest, to je bio temelj od kojeg smo sazdani i koja je čuvala našu omotnicu za tren kada ćemo se sresti.
I sreli smo se, naša priča predana nam je u nekoliko sekundi prvog susreta, onda kada smo jednostavno ZNALI kako počinje. Jer, priča čeka svakog od nas, samo ako imamo dovoljno hrabrosti i vjere ne prestati je tražiti. Čarolija je tu, ona nikada ne nestaje, samo ako otvorimo svoje unutarnje oči i vidimo istinu. Istinu koju čitam u dodiru tvoje ruke, istinu koju osjećam kada se zagrljeni probudimo u novo jutro, istinu koju osjećam u samom središtu duše kada si tu, kraj mene.
Istinu kako sve ima svrhu!

Autor: Darko Balaš

Prije rađanja zore...



Čežnja je predamnom
Teče kroz noć
Ulice prekrivene snom
K tebi ću poć

Nek duh mi luta
Kraj usnulih srca
Još sjeća se puta
Gdje tvoje kuca

Prate me ptice
Znaju kako sam tu
Kako tražim tvoje lice
U ovom čudnom snu

Mi smo više od tijela
Više od uma i tuge
Bez mene nisi cijela
Zato, noći su duge

Naći ću postelju tvoju
Cjelovom otjerat more
Životu vratiti boju
Još prije rađanja zore

Autor: Darko Balaš

Opsjednut tobom....



Tek kada sam dohvatio led rukama promrzlim, golim
Tek tada, kad' su me zameli snjegovi, shvatih koliko te volim
Šibaju me vjetrovi, u meni traje nečujni urlik zime
Negdje, daleko, u maglenoj daljini, sudbina šapuće tvoje ime

O Bože, zar umrijet ću još jednom ove uzburkane noći
Kroz oluju ranjene duše, sa sanjanim sinom, opet ćeš doći
Što je taj led, nego ova prokleta samoća bez tebe
I glasni vrisak sjećanja što na dnu srca ujeda, grebe

Podari mi mir, ti anđele vječnosti što uvijek bdiješ
Izbriši svoje tragove, prekrij ih snijegom koji suzama viješ
Ja moram dalje ljubavi, još je predamnom puta
Odlazi, ne dolazi više, predugo traje samo jedna minuta

Znam, pustit me nećeš, sam sebe činim robom
Znam, biram sam umrijeti zameten, opsjednut tobom
Autor: Darko Balaš

Možda....



Možda smo se prerano sreli. Možda smo željeli osjetiti beskonačnost u našim poljupcima kada to nismo smjeli. Možda smo se previše voljeli. Možda smo imali pravo na samo jednu želju koju će nam ispuniti čarobna svjetiljka stvaranja. Sjećam se kako je samo jedan nespretni pokušaj moje uzdrhtale ruke da osjeti oblinu tvog koljena, za mene značio razliku između života i smrti, let čarobnim putem dodira u neke zemlje u kojima postojimo samo mi. Sjećam se kako sam samoga sebe tražio u tvojim očima i pronalazio se jedino tamo, onakav kakav doista jesam. Ne više borac protiv života, već njegov dio i jak i ranjiv u istom trenu. I doista, jedino tada zapravo postojao, zapravo bio istina za koju sam se rodio, zapravo pobjegao iluzijama prevrtljivog svijeta i bio bezuvjetna ljubav, ono što nadilazi sve druge razloge mog kratkog posjeta ovom kutku svemira, ovoj predivnoj, plavoj planeti na kojoj sam pronašao tebe. I na kojoj sam te izgubio.
Možda ćemo se jednom ponovno sresti, na nekoj drugoj planeti, drugom vremenu ili drugom životu. Možda će se tada posložiti svi kotači sudbine i dopustiti nam biti zajedno, dopustiti nam trajati. Trajati duže. A tako su kratki minuti kada čovjek doista zna zašto je ovdje, kada doista osjeti svrhu u svakom udisaju zraka, u svakom otkucaju bila, u svakom tvom osmijehu. Tako prokleto kratki....
Možda je ipak dobro što sam te sreo, jer trag onog što ti jesi prati i moje tragove u vječnost. I daje im ljepotu.
Možda, možda je ipak dobro što postojim. Možda čarobnu svjetiljku pronađem opet.

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 7. ožujka 2016.

Pišemo sudbinu...



Tvoji prsti prepleteni s mojim
Samo tada značim, postojim
Sve što jest, na našem je dlanu
Čarolija u turobnom danu

Naš dah postaje jedno
Spajanje, svih samoća vrijedno
Zalud su zavist, prolaznost, tmina
U središtu buke, mi smo tišina

Moćna, spokojna, skrivena od svih
Daleko su lovci, ne bojim se njih
Nit' vremena što promjene nosi
Svio sam gnijezdo, u tvojoj kosi

Kada prstima plovim kroz nju
Korak sam bliže mom jedinom snu
Trajati zajedno, na stranici životne knjige
Pobijediti prazninu, svladati brige

Voljena, ne boj se, ovo naša je priča
Daleko od površne zlobe i kiča
Sami pišemo sudbinu u dvoje
Dva bisera u jednom, što svemire kroje

Autor: Darko Balaš

nedjelja, 6. ožujka 2016.

Rijetke ptice...


I neka me odnesu vjetrovi tragači
Tamo, gdje spajaju se nebo i duga
Nek' šapnem ti koliko mi naše vrijeme znači
I kako te nikada ne može zamijeniti druga

Letjet ću s pjesmom do kraja svijeta
Možda ti srce takne nota moje duše
Daljine nit' magle, ništa mi ne smeta
Zastani malo, čuj me u vjetru što sjećanjem puše

Tu sam, još trajem, na obzoru tražim ti lik
Ptica sam bez jata što preleće planine
Zastani malo, u srcu čut ćeš moj krik
Što nadjačava oluje kad silna munja sine

I neka ti osmijeh poteče niz lice
Voljeli smo se melodijom što svemir ju piše
U vječnosti gnijezdo grade samo rijetke ptice
Zajedno, lete u beskraj i kada nema ih više

Autor: Darko Balaš

Do kraja....


Mislio sam, proći ćeš jednom kao kiše
Molio Boga, neka za me drugu priču piše
Bio drug vremenu, vjerni prijatelj zaborava
Al' ljubav ne prolazi, životna, jedina prava

Mislio sam, odnijet će te jednom krila praštanja
Ne ide, ne odlaziš, otela si sva moja maštanja
I već predugo od samog sebe bježim
I dalje, u jutrima, usnama, k tvojima težim

Poražen, tvoj, dane sjećanjem brojim
I pitam se: "Što ostalo je? Zašto postojim?
Nemjerljiva sila tjera me nek' tražim ti korak
Bez njega, svaki moj kriv je, pogrešan, gorak

Naći ću te, ćutim to negdje duboko unutra
Možda ne danas, možda ne sutra
Al' anđeo zaštitnik uvijek izgubljene spaja
Dižem se, padam, no predaje nema, do kraja!

Autor: Darko Balaš

Nešto nestvarno...



Postoji nešto nestvarno u njenom koraku
Kojim lebdi daleko iznad obične jave
Možda je nosi do čarobne kule u zraku
Gdje je princeza što ju anđeli slave

Postoji nešto nestvarno kada prošeće gradom
Njoj običan prolazak na stanici života
Gracioznost vile u svakom pulsira nadom
Prestaju prljavštine, lebdi jedino ljepota

Postoji nešto nestvarno, nestane i pospe čini
Priviđenje što zaustavi vrijeme na tren
Ostaje samo miris bajke, suptilan, fini
Gospode, cijeli svemir je zauvijek njen

Autor: Darko Balaš