Možda....

Možda smo se prerano sreli. Možda smo željeli osjetiti beskonačnost u našim poljupcima kada to nismo smjeli. Možda smo se previše voljeli. Možda smo imali pravo na samo jednu želju koju će nam ispuniti čarobna svjetiljka stvaranja. Sjećam se kako je samo jedan nespretni pokušaj moje uzdrhtale ruke da osjeti oblinu tvog koljena, za mene značio razliku između života i smrti, let čarobnim putem dodira u neke zemlje u kojima postojimo samo mi. Sjećam se kako sam samoga sebe tražio u tvojim očima i pronalazio se jedino tamo, onakav kakav doista jesam. Ne više borac protiv života, već njegov dio i jak i ranjiv u istom trenu. I doista, jedino tada zapravo postojao, zapravo bio istina za koju sam se rodio, zapravo pobjegao iluzijama prevrtljivog svijeta i bio bezuvjetna ljubav, ono što nadilazi sve druge razloge mog kratkog posjeta ovom kutku svemira, ovoj predivnoj, plavoj planeti na kojoj sam pronašao tebe. I na kojoj sam te izgubio.
Možda ćemo se jednom ponovno sresti, na nekoj drugoj planeti, drugom vremenu ili drugom životu. Možda će se tada posložiti svi kotači sudbine i dopustiti nam biti zajedno, dopustiti nam trajati. Trajati duže. A tako su kratki minuti kada čovjek doista zna zašto je ovdje, kada doista osjeti svrhu u svakom udisaju zraka, u svakom otkucaju bila, u svakom tvom osmijehu. Tako prokleto kratki....
Možda je ipak dobro što sam te sreo, jer trag onog što ti jesi prati i moje tragove u vječnost. I daje im ljepotu.
Možda, možda je ipak dobro što postojim. Možda čarobnu svjetiljku pronađem opet.

Autor: Darko Balaš