Jednom,
negdje u nekom zakutku svemira, netko je napisao našu priču, zapečatio
je u omotinicu od zvjezdane prašine i položio je negdje, u nekom
pretincu sudbine, kako bi ju nam isporučila kada za to bude vrijeme.
Netko je mislio na nas, voljena moja, čak i kada se nismo znali, netko
je krojio nevidljive niti koje spajaju ljude i unaprijed pripremio jednu
samo za nas. I svaki naš korak, svaka
patnja, svako slomljeno srce, vodilo nas je jedno drugom, kako bi se
pronašli nakon tisuća oluja i tisuća usamljenih sati u kojima smo
drhtali od straha, bojeći se kako nikada nećemo osjetiti ono ushićenje
koje spaja dvije izabrane duše.
U ovom svijetu, koji se čini hladan i običan, prolazan i ispunjen uvijek istim problemima, godišnjim dobima, ljudima, prevarama, katkada se čini kako je sve besmisleno. U vremenu kada smo postali usamljeni otoci u oceanu onih koji žure, kada smo postali nevidljivi likovi i samo sjene iza jedva osvjetljenih zaslona računala, čini se kako je čarolija zauvijek nestala.
No, to je samo laž svijeta, netko, netko tko je u svome postojanju samo ljubav, nikada nije prestao misliti na nas. I kada nam se činilo kako jecamo u samoći, netko je uvijek bdio nad našom ljubavlju, spremajući se iznenaditi nas kada to budemo najmanje očekivali. Znaš ti to vrlo dobro, negdje duboko unutra, iza svih naslaga prljavštine, ljutnje, besmisla i razočarenja, klijalo je jedva vidljivo zrnce nade kako ipak iznad svega postoji neka tajnovita sila koja vidi sve, osjeća sve, spaja sve.
Jest, to je bila ljubav, jest, to je bio temelj od kojeg smo sazdani i koja je čuvala našu omotnicu za tren kada ćemo se sresti.
I sreli smo se, naša priča predana nam je u nekoliko sekundi prvog susreta, onda kada smo jednostavno ZNALI kako počinje. Jer, priča čeka svakog od nas, samo ako imamo dovoljno hrabrosti i vjere ne prestati je tražiti. Čarolija je tu, ona nikada ne nestaje, samo ako otvorimo svoje unutarnje oči i vidimo istinu. Istinu koju čitam u dodiru tvoje ruke, istinu koju osjećam kada se zagrljeni probudimo u novo jutro, istinu koju osjećam u samom središtu duše kada si tu, kraj mene.
Istinu kako sve ima svrhu!
Autor: Darko Balaš
U ovom svijetu, koji se čini hladan i običan, prolazan i ispunjen uvijek istim problemima, godišnjim dobima, ljudima, prevarama, katkada se čini kako je sve besmisleno. U vremenu kada smo postali usamljeni otoci u oceanu onih koji žure, kada smo postali nevidljivi likovi i samo sjene iza jedva osvjetljenih zaslona računala, čini se kako je čarolija zauvijek nestala.
No, to je samo laž svijeta, netko, netko tko je u svome postojanju samo ljubav, nikada nije prestao misliti na nas. I kada nam se činilo kako jecamo u samoći, netko je uvijek bdio nad našom ljubavlju, spremajući se iznenaditi nas kada to budemo najmanje očekivali. Znaš ti to vrlo dobro, negdje duboko unutra, iza svih naslaga prljavštine, ljutnje, besmisla i razočarenja, klijalo je jedva vidljivo zrnce nade kako ipak iznad svega postoji neka tajnovita sila koja vidi sve, osjeća sve, spaja sve.
Jest, to je bila ljubav, jest, to je bio temelj od kojeg smo sazdani i koja je čuvala našu omotnicu za tren kada ćemo se sresti.
I sreli smo se, naša priča predana nam je u nekoliko sekundi prvog susreta, onda kada smo jednostavno ZNALI kako počinje. Jer, priča čeka svakog od nas, samo ako imamo dovoljno hrabrosti i vjere ne prestati je tražiti. Čarolija je tu, ona nikada ne nestaje, samo ako otvorimo svoje unutarnje oči i vidimo istinu. Istinu koju čitam u dodiru tvoje ruke, istinu koju osjećam kada se zagrljeni probudimo u novo jutro, istinu koju osjećam u samom središtu duše kada si tu, kraj mene.
Istinu kako sve ima svrhu!
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar