subota, 31. listopada 2015.

Voljeti nju bilo je lako...




Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan, dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmijeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san, već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine, otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu.
I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza strogih pravila i neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom.
Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjljive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je kako vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela.
I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrijednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni.
I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima. Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti kako život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo svakodnevice i tiho mu šapuće:
"Voljeti nju bilo je lako".

Autor: Darko Balaš

petak, 30. listopada 2015.

I jesen i proljeće su tvoji...



Tiho, niz ulicu teku jesenje kiše
Na tren pomislim: Ne želim te više!
Osjećam, smiješ se negdje ispunjena svjetlom
Na nekom skrivenom mjestu, za mene svetom


Dam zakletvu sebi, još samo jesen ova
Krenut ću dalje, u neka proljeća nova
Ali kako, kad tvoj lik pleše uz kapi
Sve u meni, za još jednom kišom vapi


 Znam, jesen je, možda me to kišni dani sjete
Kako si uplesala u život, s neke svoje planete
Probudila sunce i kad su ga oblaci skrili
Postojao sam jedino kada "MI" smo bili


Ah, prođe taj tren, a ja te želim još više
Trčao bih bos i kroz jesenje kiše
Na to sveto mjesto, koje u srcu postoji
Priznam, predam se, i jesen i proljeće su tvoji


Autor: Darko Balaš

Sudbina...




Kulu sam do zvijezda sagradio
I samog Boga iznenadio
Oteo te nebu pred svima
Nek' te nitko drugi ne ima

Nisu mi te uzet dali
Nisu ni slutli, niti su znali
Kako duše su vatre što vječnošću gore
Neugasive, kao svjetlosti zore

Jedna u drugoj zauvijek žive
Čak i kad skrenu na puteve krive
Jedna će opet drugu pronaći
Jedino zajedno svrhu dotaći

Nisi to prepoznala, znam, nisi znala
Sudbine volja, il' bogova šala
Život te negdje od mene skrio
Ostadoh pola, kao što i prije sam bio

Pohlepa je bolest, nitko ničiji nije
Sad učim što trebao sam prije
Jedno drugom slobodu moramo dati
Život je izbor, skršena duša pati

Znam, sam tobom poemu pišem
Zbog tebe sanjam, za tebe dišem
Oduvijek je knjiga života znala
Kako tekla si uz vene i u srcu stala

U noći, kad sjetim se tebe
Ledenom zimom srce zazebe
Sjeti se stisnute ruke u ruci
Sigrurnih brodova u mirnoj luci

Izjutra opet oluje plamte
Ruke jedino tvoje pamte
U životu ovom, il' drugom...svejedno
Mi ponovno, opet, bit ćemo jedno

Autor: Darko Balaš

utorak, 27. listopada 2015.

Prošapći mi ime...


Noćas, poći ću tamo, gdje putuju svi snovi
Zatraži me srcem, snena, moje ime dozovi
U predgrađu raja, tvoju ću ruku pronaći
U svoju je stavit', još jednom nebo dotaći

Ništa nam ne mogu oluje, stvarnosti plime
Znaš čarobnu riječ, samo prošapći mi ime
Ja čut ću ti poziv, negdje, na rubu samoće
Znaj, srećo moja, prolazi sve, i ovo proć' će

Opet, svjetlost će naša porazit' sve tame
Spojit će nas ceste, nikada ostavit same
Samo prošapći mi ime, nek duša zna kuda
Ne bojim se daljina, nit Božjeg suda

Noćas, poći ću tamo, gdje putuju svi snovi
Zatraži me srcem, snena, moje ime dozovi

Autor: Darko Balaš

Ptica slomljenih krila...


Koliko želje treba, jedina moja, koliko besanih noći na putu do raja
Kolike ponore preletjeti srcem, koliko te voljeti do čarobnog kraja
Platit ću danak Bogu, neka ti do ruba svijeta moju dušu donese
Tamo, gdje odlijeću ptice slomljenih krila, tamo, gdje čuda se dese

Ja samo ljubav imam, nek' vodi me k tebi kroz beskraje daljine
Letjet ću s njom pod krilom, dok još jedna oluja ne mine
Cilj mi je dalek, skrile ga sumnje, šibaju ga vjetrovi straha
Borim se s njima, ranjen stazu tražim, do poslijednjeg daha

Još nada me nosi, još pripadam jatu koje vjeruje u čuda
Otrgnut od njega sudbom, sad samo anđele pitam kuda
I kad su joj slomljena krila, svaka ptica svom jatu se vrati
Natrag, u sigurno gnijezdo od ljubavi...i nikada neće stati

Platit ću danak Bogu, neka ti do ruba svijeta moju dušu donese
Tamo, gdje odlijeću ptice slomljenih krila, tamo, gdje čuda se dese

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 26. listopada 2015.

Pepeljuga...



Znam, rekli su ti kako je ljubav nešto što se događa drugima, nešto što je rezervirano samo za one koji hodaju pod sretnom zvijezdom i činilo se da je ona tvoja, skrivena iza još jednog oblaka od promašenih snova.
Znam, rekli su ti kako vitezovi više ne postoje i posljednji je nestao još onda kada si prerasla pepeljuginu zlatnu cipelicu koju si ostavljala u svakom svom danu, tamo negdje na prašnjavim cestama realnosti. Na svakom od raskršća tih cesta ostavljala ...si i dio sebe, više niti sama ne vjerujući hoće li ikada biti pronađen. Budi hrabra curo, rekli su ti, budi otrov koji je jači od svih drugih otrova života i nikada nemoj dozvoliti njegovo mješanje sa tvojim suzama koje bi mu otupile smrtonosnu oštrinu. Ne postoje prinčevi, niti će itko pokušati otkriti taj svijet od bajke koji nosiš u sebi.
Znam, povjerovala si im, znam, morala si tako, jer zlatne cipelice postoje samo na onom rubu između sna i jave, onom trenu kada si dopuštala sebi ponovno biti djevojčica. Lakše je bilo tada, prihvatili su te svojom, odbacila si snove i postala žena. Ozbiljna, odgovorna, jaka.
Onu sjenu tuge što ju je stvaralo razočarenje, negdje na rubu usana, više nitko nije primjećivao, čak ni ti sama. A ja sam te tražio, skupljao te djeliće koje si ostavila za sobom, pronašao zlatnu cipelicu od ljubavi i nosio je duboko u srcu uvjeren da ću te jednom sresti. I sreo sam te, na jednom od tvojih raskršća, spoznao tu nit tuge iza lažnog osmijeha i vratio ti cipelicu koju si odavno izgubila.
Od tada, tvoj sam vitez, onaj koji će skloniti oblak do zvijezde i podsjetiti te na samu sebe, prosuti otrov po svojoj vlastitoj duši i oteti te ozbiljnosti, odgovornosti i jačini.
Ja to mogu, ja vjerujem u bajke.

Autor: Darko Balaš

nedjelja, 25. listopada 2015.

Čarobni krug...


Dođi, mmm... zagrli me
I pusti nek' traje
Noćas, zaboravi sve
Svjetlo svjetlu se daje

Daleko, ostaše svi
Izvan čarobnog kruga
U njemu, samo ja i ti
Noć je beskrajno duga

Koliko samo topline stane
U ovaj tren, otet od svijeta
Sve su nam nevolje strane
Naša ljubav je sveta

Od neba stvoren štit
Zagrljaj, od svega je jači
U njemu, zauvijek htio bih bit'
Prošapći, koliko ti znači

Dođi, mmm... zagrli me
Pokaži koliko si moja
Znaj kako ne puštam te
Napolje, životu bez boja

Autor: Darko Balaš

subota, 24. listopada 2015.

Kad vrijeme stane...


Pronađi me jednom, sa druge strane
Kad nestanu sve ludosti i vrijeme stane
Nakon svih skretanja, cesta kući se vraća
Bogovi ili mi, htjeli smo da ne bude kraća

Jer čovjek cijeni samo ono za što se bori
Iako zgažen, na pola puta, dok čežnja mori
Izabrali smo staze koje daleko nas vode
Ne znajuć' kako ljubavi prave jednom se rode

Znaj kako pazim na tebe iako nema me više
Znaj kako plovim sa kapima kada padaju kiše
Sada shvaćam kako samo postoji jedno
Voljeti i cijeniti, drugo prazno je i bijedno

Satkan sam od svjetla što u oku ti sine
Tiho, dodirnem ti dušu i dignem u visine
Stanujem u dvorcima i sreće i tuge
Volim te i čekam, tamo, gdje rađaju se duge

Na svršetku svih svršetaka pružit ću ti ruku
Nakon svih lutanja, u sigurnu povest' te luku
Pronađi me jednom, sa druge strane
Kad nestanu sve ludosti i vrijeme stane

Autor: Darko Balaš

petak, 23. listopada 2015.

Ukradeni snovi...


Samo ti znaš
Ukrasti snove
Jedan pogled daš
Što vile dozove

I to je sve
Što poželim
Ostvarim sne
Čaroliju dijelim

Sigurnost je laž
Ptica bez krila
U igri je draž
Uvijek je bila

Maštanje na javi
Srce na dlanu
Jedan pogled pravi
Daje svrhu danu

Drhtim poput pruta
Otrgnut sa grane
I tako svakog puta
Srce na tren stane

Možda si moja
Možda i ne
Ta dva oka tvoja
Kradu mi sne

Autor: Darko Balaš

Slučajno, ili možda nije?...


Sretoh je jednom, slučajno, ili možda nije. Nosila je nešto duboko, nešto što okom ne možeš vidjeti, nešto što ženu čini ženom. Možda je to bio osmijeh, možda, ona ga je nosila onom lakoćom koja i najtmurniji dan oboja svjetlošću što leži na obali svakog srca. Možda je to bio pogled, možda, pogledom je istraživala neke svjetove koji nedohvatljivi bježe tragačima, a sve su oči završavale na njemu želeći makar na tren postati dio te zagonetke. 
Možda je to bio pokret, možda, pokreti su joj bili skladni klizeći ulicom pod savršenom palicom nekog nebeskog kompozitora koji je ugradio baš najljepše note u taj ples, njoj sasvim prirodan, a svima nama izgledom na balet s nekog mjesta što stanuje na rubu snova. Slučajno su nam se pogledi sreli, ili možda nisu, zauvijek je utisnula to nešto duboko u moju želju i tada sam znao da ću istraživati tajnu. Istražujem je i danas, slučajno, ili možda nije, znam samo da je ta tajna ono što ju čini tako drukčijom od drugih.
 I putujem svakim danom, tamo negdje, duboko...

Autor: Darko Balaš

srijeda, 21. listopada 2015.

Do samog neba...i dalje...


Još naša zvijezda sja, neugasla, na čarobnoj granici dana i noći
U njoj sam tebe skrio ljubavi moja, tragom sudbe opet ću poći
Neće mi umor slomiti korak, neće daljine zamaglit joj sjaja
Krenut ću žustro, ljubavlju brodim, do samog obzora kraja

Ne možeš vjetre skršit mi jedra, duša mi je satkana od čuda
Zalud oluje i daleka obala sjetna, zvijezda moja pjevat će kuda
I u beskraju noći pjesmu joj čujem, to srce kliče iznutra
A odjek tog glasa kroz maglu ga vodi, do nekog sretnijeg sutra

Ovaj stih ti šaljem, u suzi čovjeka sročen , skovan od same biti
Neka ti zakletvu obećanja nosi, tamo u dušu, gdje stanuješ i ti
Predaje nema, ljubavi moja, čak i da zvijezdu zlobom mi skriju
Nema tih ljudi, nema tog Boga, koji iz mene otet te smiju

Još naša zvijezda sja, neugasla, tvoj osmijeh kroz srebro mi šalje
Ja pratim joj stazu, ja slijedit ću ljubav, do samog neba... i dalje

Autor: Darko Balaš

utorak, 20. listopada 2015.

Potpuno sam...


Dodaj kap magije na moju zbilju
Jedino ti to možeš, neodoljivo
Stvori slap što teče konačnom cilju
Učini to što moraš, neponovljivo

Znam, ostat ću potpuno sam
Na otoku, negdje, na rubu snova
Dozvoli još samo neka dušu ti dam
Tu, skrivenu, ispod zvjezdanog krova

Znaj, naći ću te opet nakon svega
Jednom, kada bogovi opet nas spoje
Na otoku ostajem, ne dam se s njega
Stvoren je čarolijom sanjanom u dvoje

Još samo jednu kap, nek slap zablista
Dozvoli još samo neka dušu ti dam
Ovdje, u meni, ostat ćeš zauvijek ista
Dok čekam svitanje...sam...potpuno sam

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 19. listopada 2015.

Pusti nek' pjevam...


Sve manje je sanjara
Sve manje poeta
Duša je sretna kad stvara
Nije s ovoga svijeta

Zato, tmurna je java
Kad ne sanja, duša pati
Ne treba joj varljiva slava
Ona jedino, želi dati

Pusti nek' pjevam o tebi
Neka prazni ne žive
Ja još prestao ne bi
Neka me slobodno krive

Pusti nek' budem dijete
Opjevam kreaciju Boga
Ostani ukras planete
Živi kraj srca moga

Kada se nebu vratim
Nek' duša puna bude
Jer pjevam i kada patim
Za tebe, za sve ljude

Autor: Darko Balaš

nedjelja, 18. listopada 2015.

U našem svemiru sami...



Otkrivenu sebe, u noći, predaješ tami
Ti i ja, u samo našem svemiru sami
Osjećam ti dušu u polumraku
Pratim joj nježnu poruku svaku

Nisam tu kako bih oteo tijelo
Želim ono što jesi, potpuno, cijelo
Svaki trag svjetlosti i topline
Taj trag spajanja što u mraku sine

Ne boj se, meni jedino možeš reći
Ogoljeti srce, šapnuti što te vodi ka sreći
Ne brini, naše tajne skrivaju sjene
Odaberi, sruši strahove, vjeruj u mene

I svirat ćemo melodiju, perfektnu, potpuno novu
Spojiti duše i poslati svjetlost zvjezdanom krovu
Samo prati tu harmoniju ljubavi što svira
Napokon, pronašla si ključ što vodi do mira

Zato smo tu, zato svjetlost naših duša postoji
Spajanjem dvoje koji se vole, novi život kroji

Autor: Darko Balaš

subota, 17. listopada 2015.

Zov ljubavi je jači...


Znam taj tvoj korak
Što sluti se iz daleka
Bez njega, okus je gorak
Odjek njegov u meni čeka

Onda prestane, utihne odjednom
Znam, stala si na rubu sudbine
Svi moramo poći jednom
Istražiti svoje neznane dubine

Prizivaju te puste daljine
I miris vjetra što miluje more
Ne zanimaju te dosadne tišine
Već munjama ispunjene zore

Tamo negdje, preko širina
Zove te glas neke obale druge
Meni ostaje beskraj tišina
I spreman čamac sazdan od tuge

Poći ću tragom koraka tvojih
Pa neka ih i skriju oluje
Na pučinu se od obale odvojih
Ne želim tišine, već moćne struje

Znam, ničeg neće biti na drugoj strani
Kad utihnu vjetrovi skitači
Kad umoriš se, na obalu stani
Od svih avantura, zov ljubavi je jači

Doći ću nošen anđela krilom
Što prati one koji istinu traže
Ne može se ljubav oteti silom
Čuvaju je srca i nebeske straže

Autor: Darko Balaš

petak, 16. listopada 2015.

Jedino s tobom želim trajati....


Koliko ima ih koji se traže
Koliko ima ih koji žude
Oko srca podižu straže
Nek' slomljeno ne bude

Kolike su riječi stale
Na vrhu duše skrivene
Koliko i zvijezde žale
Što nisu bile rečene

Koliko čovjek potroši života
Na ludost, na boli
Koliko mu uzmakne ljepota
Jer je prešutio kako voli

Nemojmo biti ko' oni
Ljubav gubiti šutnjom
Nek glas mi slobodan zvoni
Ne dozvoli ostati slutnjom

Magle od sumnji rušim
Svemire želim spajati
Riječi u srcu ne gušim
Jedino s tobom, želim trajati

Autor: Darko Balaš

četvrtak, 15. listopada 2015.

Miris trešanja...




Sanjao ju je godinama. Činilo se nekako da njen lik dolazi s druge strane snova, negdje iz sjećanja, negdje iz one tajnovite zone koja stanuje na rubu svih istina. Znao je taj miris koji je jedini ostajao nakon noći, još ga je dugo nosio kroz dan, taj miris prepoznavanja. Trešnje što se povijaju pod vjetrom sudbine. I znao je, volio ju je pod trešnjinim drvetom u cvatu, nekada davno, u nekom drugom životu, pod nekim drugim vjetrovima. Nasmiješio bi se tada, u trenutku kada je intenzitet tog mirisa prekrio sva neznanja površnosti egzistencije.
Pogledao je ljude oko sebe i njihovo besmisleno trčanje za uvijek neuhvatljivom spoznajom i ispunjenjem. Promatrao je gorke svađe oko nevažnih sitnica, uočavao strah od odbacivanja, pokušavao pronaći iskru mudrosti u zabrinutim pogledima. Duhovi, samo duhovi bez supstance, prazne ljušture zaborava. A njemu su sudili svakim pogledom, govorili da je sanjar bez čvrstog oslonca, čudak. No, on je znao, duboko negdje unutra trešnjin cvijet nikada nije mogao umrijeti. Sve ljubavi ostaju zauvijek utkane u svemirskoj knjizi spoznaje, na onom mjestu u kojem su zapisane sve naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti. One struje životima i poput neprekinutih, nevidljivih niti povezuju srca koja fizička smrt može razdvojiti samo na kratko.
U novim rađanjima, igra se nastavlja, sve do trena kada duše napokon shvate istinu. Kako nikada i nisu bile razdvojene. I da je sve drugo besmisleno, sve drugo osim konačnog spajanja. Propadala su carstva, rijeke bujale i presušivale, ljudi se rađali i umirali, političke ideje pokretale bezumne ratove i podjele, bogati se bojali siromašnih, siromašni prezirali bogate. I sve to bilo je nevažno, jedino je miris trešnje ostajao stvaran, postojan, negdje na rubu svih sjećanja, na početku svakog početka.
Kada ju je sreo, sva traganja postala su nevažna, sve zablude potonule su pred istinom, stvarnost se raspala poput lažnog stakla koje iskrivljuje pogled. I volio ju je, volio ju je opet, nikada je nije niti prestajao voljeti.
Uz miris trešanja...

Autor: Darko Balaš

Odlazim...

Odlazim kući
Pogasite zvijezde
Srce prestaje tući
Vile prazninom jezde

Dosta je bilo
Predstave ove
Vrijeme se slilo
U nedosanjane snove

Put me čeka
Na druga mjesta
Glas ti je jeka
Sve manje česta

Zaboravljam slavuje
Utihnula je rima
Što je, tu je
Dolazi plima

Neka me odnese
Kući, iza duge
Neka tebe donese
Zaboravi druge

Odlazim tamo
Gdje doći će svi
Eh, volio bih samo
Nek' dođeš i ti

Autor: Darko Balaš

srijeda, 14. listopada 2015.

Kiša miriši na tebe...




Kiša miriši na tebe
 Je li kiša ili nebo jeca?
Hladno je, srce me zebe
Volim te, otkad bili smo djeca

 

A sad, drugim putem krećeš
Negdje, kamo ne mogu poći
Iza tamnih oblaka skrećeš
Znam, više nikada nećeš doći

 

Zašto čovjek odrasti mora
Krenuti stazama kojima nije htio
Možda za te i postoji zora
Ja sam ostao, gdje sam oduvijek bio

 

Kiša miriši na tebe
Stojim kraj pustog perona
Zvuk lokomotive srce zagrebe
Crno bijela slika, bezbojnog tona

 

Kisnut ću, tvoj miris tu je
Možda ga vrijeme jednom ispere
Dušom olujni vjetrovi struje
Žrtvuješ nevinost, zadnji komadić vjere
 

Autor: Darko Balaš

utorak, 13. listopada 2015.

Sve kiše su tvoje...


Osjećam te opet u kiši
Tijelu, života si kap
U plućima, sjećanjem diši
Istkaj, taj ljubavi slap

Kroz oblake suza kanu
Još miluje duše samoću
Trag svjetla u kišnom danu
Samo nju, sanjati hoću

U kiši, s tobom sam bio
Bila si zaklon topline
Pod njim ostat sam htio
Dok vjetar ne mine

Po srcu, proli se nada
Tmurnih oblaka nije
I kada kiša pada
Duša se spajanju smije

Osjećam te opet u kiši
Sve kiše su tvoje
Kad stanu, u dugi ispiši
Zauvijek...ime svoje

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 12. listopada 2015.

Ta, vragolanka, ljubav...





Došuljala se krišom, ta ljubav naša, nekako je pronašla put od zvijezda, potekla negdje kroz sva naša lutanja, svladala daljine kojima smo putovali ne znajući jedno za drugo i zaustavila nas u koraku, da zastanemo na tren i napokon, ugledamo se njenim očima. Taj prvi put, kada vidio sam da stanuje u tebi, ostao je zauvijek utkan u svim mojim trenutcima, niti jedan više nikada neće biti prazan jer svaki je odjek onog drhtaja prepoznavanja koji se više nikada ne zaboravlja. Bio sam zbunjen tada, znaš, jer navikao sam tražiti, prolaziti kraj zagrljenih parova i njihovih spojenih sjenki u noći što su činile moju samoću još dubljim ponorom praznine koja me pratila u svim tim uzaludnim potragama za samim sobom.
A tada, kada nas je ljubav napokon pronašla, i ja sam pronašao sebe , iznenada i bez upozorenja, ugledao svoj odraz kako napokon postaje stvaran u kristalnoj dubini tvojih očiju. Znam, tebi je to bilo tako simpatično smiješno, no moraš znati da sam prošao oluje straha, planine gorčine i nepregledna mora nepripadnja u kojima sam gubio sebe, nebrojeno puta rasplinut u maglama razočarenja. I prihvatio lažnu istinu kako te nikada neću pronaći. Samo je još jedan djelić mene ostao stvaran, onaj koji je nosio zrnce nade, duboko zakopan u samom korjenu mog srca. Niti zamisliti ne možeš kolika je bila snaga njegovog klijanja kada ga je ljubav što nas je zaustavila jedno kraj drugog, ispunila svim onim životom koji je beskrajno dugo čekao da bude proživljen. Istina, iznenadila me ta vragolanka ljubav, nisam joj naslutio korake dok se šuljala kroz sve naše staze i spojila ih tako nebeski lako, u tom samo jednom trenutku otkrivanja, izbrisala sve naše potrage i učinila dalekim sve naše zablude. I živjeli smo za to, jasno mi je sada, čekali da ponovno postanemo stvarni jedno u drugome.
A ljubav? Ona će odlepršati dalje, na krilima od sudbine i potražiti neke nove duše koje tragaju, da bi ih opet, tom svojom razigranom lakoćom, spojila u jednu.

Autor: Darko Balaš

Božje oči...


Koliko još dok život zatvori krug
Možda u ovom i otplatim dug
Što sam te jednom sanjao na javi
Od putova praznih, izabrao pravi

Jest, još putujem stazom od čuda
Možda, jednom, opet prošećeš tuda
I opet mi otmeš tu iskru što blista
Stvorena za te, djetinje iskrena i čista

Koliko još daljina moram preći
Postoji li neka što vodi ka sreći
Tamo, gdje od mene su te skrili
Zaboravili, da oduvijek jedno smo bili

Koliko još dok život zatvori krug
Koliko još nada bit će mi drug
Još anđeo sudbe samnom zajedno kroči
Dok nađem te, il' ugledam božje oči

Autor: Darko Balaš

Kada čovjek voli ženu...


Kada čovjek voli ženu, otvaraju se svjetovi koji su izgledali zaključani u njenim snovima. Kada čovjek voli ženu, nježno joj šapćući riječi kako bi je učinio kraljicom koja nadmašuje sve druge, svemir je mjesto koje postaje pozornica za bljesak njene ljepote. Jer, kada čovjek voli ženu, za svu tu magiju koju nosi u sebi, sa toliko profinjenog dostojanstva, on postaje nešto više od samoga sebe. On postaje i ratnik i dječak i mađioničar koji probudi čaroliju njenog srca. 
A kada se otvori srce žene, pjesma koju će zajedno napisati, pjevat će se još dugo vremena nakon što oboje nestanu u magli postojanja. Kad čovjek voli ženu.....

Autor: Darko Balaš

petak, 9. listopada 2015.

Svi moji svemiri...


Svi moji svemiri
Noćas slave
Nestaše nemiri
Kroz oči plave

Melem si nanijela
Na otvorenu ranu
Samoću raznijela
U jednom danu

Ja opet živim
Rijeka radosna teče
Ne plovi tokom krivim
Zvijezdano je veče'

Svi svemiri moji
Tobom se zovu
Vrijeme smrznuto stoji
Priču pišemo novu

Vjerujem u čuda
Ona se stvore
Kad tražimo kuda
Naše sudbine tvore

Autor: Darko Balaš

Svi moji porazi...


Svi moji porazi
Noćas peku
Tvoj lik dolazi
Teče niz rijeku

Plovi kroz dane
Peče u tami
Tad vrijeme stane
Šutimo sami

Htio sam svemir
Dobio ranu
Beskrajni nemir
Suza sama kanu

Svi moji porazi
Tvoje su riječi
Rana ne prolazi
Vrijeme ne liječi

Još čujem jeku:
"Dolaze kiše"
Gledam niz rijeku
Nema te više

Autor: Darko Balaš

srijeda, 7. listopada 2015.

Ostani...


Znaš kako nećeš moći
Zaboravit naše noći
Uzdahe brze i strasne
Dok plamen ne zgasne

Oluju na vratu
Šaputanja u zlatu
Znojne dlanove želje
Beskraj na rubu fotelje

Samo ja tamo vodim
Od dosade, čaroliju rodim
Dok igraš igru princeze
Trgam sa stvarnošću veze

Ti voliš osvajanja
Kratke igre bez trajanja
Nagovještaj vječnog raja
Što želju s nebom spaja

Nosiš to u rubu oka
Pogled tajna duboka
U stvari poziv za spas
Dok vrišti prošlosti glas:

Odlaze oni što vole
Neke rane zauvijek bole
Zato je bolja lažna balada
Korak preblizu, trajna blokada

Odlaziš jer otkrio sam tajnu
Kako drhtiš na ljubav trajnu
Bojiš se bajke i čuda
Slomljena srca leže posvuda

Ostani, svi jednom stanu
Daj šansu novome danu
Koliko je onih koji se traže
Ne nalaze, jer podižu straže

Ostani, svemir s razlogom spaja
Ostani dio zvjezdanog sjaja
Mi imamo jedno u dvoje
Raskini lance, oni ne postoje

Autor: Darko Balaš

utorak, 6. listopada 2015.

Obala što tvoje ime nosi...


Kraj rijeke te gledam i odsjaj ti pratim u srebrnoj vodi
Lebdiš poput vile, dok slikam tvoj lik u bit duše
I obala i rijeka pune su tebe, u meni nešto se rodi
Nestvarni ples tvojih nogu ljubi se s vjetrom što puše

Okupana si suncem i osmijeh ti prosipa svjetlo po pijesku
Dok bezbrižna radost iz svakog kutka mene tihi uzdah krade
Oh, sudbino, nikada neću spoznati ljepšu anđela fresku
Ukradenu u zbilju sa stranica božanske balade

Iz sjenke te gledam, pratim ti igru ispunjen tajnom
Znaš da sam ovdje, korak jedan od sanjanih snova
Moju želju ćutiš i svakim pokretom činiš je trajnom
Utkana strašću, u sva moja rađanja, i stara i nova

Vrela ljubav se zgodi, na obali toj što tvoje ime nosi
K njoj bježim prvom svjesnom mišlju i u smiraju dana
Svakim djelićem sebe osjećam vjetar što ti pleše u kosi
A srcem tuče tvoj odraz u vodi i stara želja, dobro mi znana

Autor: Darko Balaš

Ljubav...


Što je to što veže srca
Kad jedno za drugo kuca
Što je to što ukrade sne
Nastavlja, i kad kažeš ne

Za što se to čovjek rađa
Što je kormilo njegovih lađa
Putokaz kroz prazne daljine
Sigurna luka na rubu divljine

Ah, što je to, ludost il' sreća
Odvajanjem postaje veća
Svakom zorom, iznova nova
Pobjednik, nakon svih snova

Savjet za teška pitanja
Razlog za ljepša svitanja
Čudo što svak' ga traži
Čarobnjak na životnoj straži

Vječnost šapuće odgovor mila
Ljubav je to, uvijek je bila

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 5. listopada 2015.

Na postelji od ruža...


Gledam te, toplu, poželjnu i snenu
Boginja na mekoj postelji od ruža
Fatamorgana što isčeznut će u trenu
...
Kad netko pipke posjedovanja pruža

Tu sam kako bih dao, ne oteo slobodu
U ovom spajanju, il' za vječnost, ako poželiš
Ostajem začaran i kad svi drugi odu
Znam da nije lako kad s nekim snove dijeliš

Svi smo mi putnici na stanicama čežnja
I ništa što imamo zauvijek ne traje
Vara se onaj kome je posjedovanje težnja
Žena se samo svojom voljom daje

Otvara poput latica na beskrajnoj bjelini
Jednom, kada pronađeš stazu do duše
Tople riječi ljubavi i i iskreni poljupci fini
Zidove od straha samo nakratko sruše

Ne gradi se vječnost iz samo jedne strasti
Svaki pogled je dokaz kako si jedina prava
I svakog dana, od Bogova moram te krasti
Na postelji od ruža, gdje srce ti spava

Autor: Darko Balaš

subota, 3. listopada 2015.

Ribar duša...



Jesu li to tvoji koraci?
Il' to čežnja korača?
Na sklopljenim kapcima sunčevi zraci
Il' oštrica sudbine mača

Jesu li to tvoje ruke?
Il' me žudnje tlače?
Sjena kraj sunčane morske luke
Il' to dah maestrala plače

Jel naša ljubav bila zov sirene?
Il' galebov krik daljine?
Više ne mogu pronaći "mene"
Dok čekam nek' mi odgovor sine

Odgovor kriju nevidljive strune
Neslomljivi prsteni što srca vežu
Bez tebe se životom ne pune
Ribar je davno bacio mrežu

Ribar što duše skuplja i spaja
Jednim valom ih pučinom šalje
Na javi il' u snu, nema mu kraja
Bez tebe neću, ne mogu dalje

Autor: Darko Balaš

Mala noćna poruka 4...





Pronađi me u beskraju voljena, čekam te tamo, čekat ću te i kada anđeli odlete, čekat ću te negdje na početku svake nade, u očima svih ljubavnika i na usnama svake pjesme. Jer znaš........ja, ja volim te....Volim te od prvog trena koji si obojala sobom, još od onda kada je srce ostalo u tvom osmjehu, još od onda kada sam te prvi put sanjao na javi, još od onda kada si tako žudno potražila moje usne da se nakon svih traženja spojimo u jedno. Upio sam te tada, upio sam svu tvoju nježnost u zagrljaj topline, one koja ostaje i u hladnim noćima bez svjetlosti.  
Nisam ti ništa rekao, znam, nisam niti trebao, čula si me dušom, znala si da sam pjesnik koji zauvijek pjeva jedino tebi, da sam slikar koji u umu tka jedino portret koji se tobom zove. Nebo mi je dalo pastele od čarobne prašine kojom sam pokrio sve one praznine koje si ti ispunila, jedina moja.
Tada sam napokon znao, tada sam pronašao sebe nakon bauljanja nečijim tuđim životima, zapravo, od tada i postojim. Više nema obmana i više nema potrage, vratio sam se kući, vratio sam se tamo gdje oduvijek pripadam, u taj jedan trenutak koji je oslikan negdje na početku svemira, u onaj tren koji traže svi oni što lutaju. Pronađi me tamo, negdje u najtajnijem kutku svog uma, izbriši sve nebitno sklopljenim kapcima i vidjet ćeš koliko sam te silno volio i živo za tebe. 
Čekam te tu, u beskraju........

Autor: Darko Balaš

četvrtak, 1. listopada 2015.

Srodne duše...



Postoji li vrijeme za nas, ljubavi moja, skriveno od ljudi
Ako postoji mjesto slobodno od mržnje, ti u njemu budi
Ja naći ću te tamo, jednom, kada prođu jesenje kiše
U proljeće rano, okupanu svjetlom, kad' oblaka ne bude više

Ukrali su nam beskrajne sate što u jedan su se jecaj slili
Oteli nam još u povoju ljubav, nezreli, nevini, slabi smo bili
Uzeli su nam dane, kao zrna života što teku u pješčanom satu
Satrli ih jedno za drugim, u svom prljavom, duševnom blatu

Zli ljudi neki, što ucjenom lome stabljiku dok još je mlada
Na vrelinu pustinje bacaju cvijet iz sigurne zaštite hlada
Al’ ne znaju oni da rijetke biljke uvijek podignu glavu
Kad pronađu svjetlost, kad spoznaju jedinu istinu pravu:

Kako prolaze kiše i ljudi i sve mržnje što u strahu neznanja se rode
Kako dvije srodne duše nitko zaustavit neće, kad' k vječnosti hode

Autor: Darko Balaš