Znam, rekli su ti kako je ljubav nešto što se događa drugima, nešto što je rezervirano samo za one koji hodaju pod sretnom zvijezdom i činilo se da je ona tvoja, skrivena iza još jednog oblaka od promašenih snova.
Znam, rekli su ti kako vitezovi više ne postoje i posljednji je nestao još onda kada si prerasla pepeljuginu zlatnu cipelicu koju si ostavljala u svakom svom danu, tamo negdje na prašnjavim cestama realnosti. Na svakom od raskršća tih cesta ostavljala ...si i dio sebe, više niti sama ne vjerujući hoće li ikada biti pronađen. Budi hrabra curo, rekli su ti, budi otrov koji je jači od svih drugih otrova života i nikada nemoj dozvoliti njegovo mješanje sa tvojim suzama koje bi mu otupile smrtonosnu oštrinu. Ne postoje prinčevi, niti će itko pokušati otkriti taj svijet od bajke koji nosiš u sebi.
Znam, povjerovala si im, znam, morala si tako, jer zlatne cipelice postoje samo na onom rubu između sna i jave, onom trenu kada si dopuštala sebi ponovno biti djevojčica. Lakše je bilo tada, prihvatili su te svojom, odbacila si snove i postala žena. Ozbiljna, odgovorna, jaka.
Onu sjenu tuge što ju je stvaralo razočarenje, negdje na rubu usana, više nitko nije primjećivao, čak ni ti sama. A ja sam te tražio, skupljao te djeliće koje si ostavila za sobom, pronašao zlatnu cipelicu od ljubavi i nosio je duboko u srcu uvjeren da ću te jednom sresti. I sreo sam te, na jednom od tvojih raskršća, spoznao tu nit tuge iza lažnog osmijeha i vratio ti cipelicu koju si odavno izgubila.
Od tada, tvoj sam vitez, onaj koji će skloniti oblak do zvijezde i podsjetiti te na samu sebe, prosuti otrov po svojoj vlastitoj duši i oteti te ozbiljnosti, odgovornosti i jačini.
Ja to mogu, ja vjerujem u bajke.
Znam, rekli su ti kako vitezovi više ne postoje i posljednji je nestao još onda kada si prerasla pepeljuginu zlatnu cipelicu koju si ostavljala u svakom svom danu, tamo negdje na prašnjavim cestama realnosti. Na svakom od raskršća tih cesta ostavljala ...si i dio sebe, više niti sama ne vjerujući hoće li ikada biti pronađen. Budi hrabra curo, rekli su ti, budi otrov koji je jači od svih drugih otrova života i nikada nemoj dozvoliti njegovo mješanje sa tvojim suzama koje bi mu otupile smrtonosnu oštrinu. Ne postoje prinčevi, niti će itko pokušati otkriti taj svijet od bajke koji nosiš u sebi.
Znam, povjerovala si im, znam, morala si tako, jer zlatne cipelice postoje samo na onom rubu između sna i jave, onom trenu kada si dopuštala sebi ponovno biti djevojčica. Lakše je bilo tada, prihvatili su te svojom, odbacila si snove i postala žena. Ozbiljna, odgovorna, jaka.
Onu sjenu tuge što ju je stvaralo razočarenje, negdje na rubu usana, više nitko nije primjećivao, čak ni ti sama. A ja sam te tražio, skupljao te djeliće koje si ostavila za sobom, pronašao zlatnu cipelicu od ljubavi i nosio je duboko u srcu uvjeren da ću te jednom sresti. I sreo sam te, na jednom od tvojih raskršća, spoznao tu nit tuge iza lažnog osmijeha i vratio ti cipelicu koju si odavno izgubila.
Od tada, tvoj sam vitez, onaj koji će skloniti oblak do zvijezde i podsjetiti te na samu sebe, prosuti otrov po svojoj vlastitoj duši i oteti te ozbiljnosti, odgovornosti i jačini.
Ja to mogu, ja vjerujem u bajke.
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar