Obala što tvoje ime nosi...

Kraj rijeke te gledam i odsjaj ti pratim u srebrnoj vodi
Lebdiš poput vile, dok slikam tvoj lik u bit duše
I obala i rijeka pune su tebe, u meni nešto se rodi
Nestvarni ples tvojih nogu ljubi se s vjetrom što puše

Okupana si suncem i osmijeh ti prosipa svjetlo po pijesku
Dok bezbrižna radost iz svakog kutka mene tihi uzdah krade
Oh, sudbino, nikada neću spoznati ljepšu anđela fresku
Ukradenu u zbilju sa stranica božanske balade

Iz sjenke te gledam, pratim ti igru ispunjen tajnom
Znaš da sam ovdje, korak jedan od sanjanih snova
Moju želju ćutiš i svakim pokretom činiš je trajnom
Utkana strašću, u sva moja rađanja, i stara i nova

Vrela ljubav se zgodi, na obali toj što tvoje ime nosi
K njoj bježim prvom svjesnom mišlju i u smiraju dana
Svakim djelićem sebe osjećam vjetar što ti pleše u kosi
A srcem tuče tvoj odraz u vodi i stara želja, dobro mi znana

Autor: Darko Balaš