subota, 9. siječnja 2016.

Rastanak...


Drhtim, drhtim kao na vjetru prut
Kao da me nit još za život drži
Možda...možda i ostaneš ovaj put
Iznutra plamen što razum sprži

Ostani, ostani barem još malo
Ne odlazi tamo gdje te ne mogu pronaći
Osjećaš kako još uvijek mi je stalo
Kako te čeznem zadržati, sačuvati, dotaći

Odlučili smo, svatko na svoju stranu
Plakali satima, poput djece, držali se za ruke
Znali, kako samo jednom dva srca u jedno stanu
Prokleto su rijetke potpuno sigurne luke

Drhtiš i ti, plaha i slaba kao ranjena srna
Čekaju te neke nepoznate staze
Ljubav čuvati treba, do poslijednjeg zrna
Bez nje te sažvaću, ispljunu i zgaze

Neka te štit sjećanja od svih takvih brani
Znaj kako smo imali jedino što je vrijedno
Jednom se okreni, zaustavi i stani
Shvatit ćeš tada kako je sve drugo bijedno

Samo je jedno stablo što čuva te od kiše
Korjena čvrstog, u samoj duši stoji
Ranjeno al' živo, još samo za tebe diše
Iako gorki, na njemu su jedino cvjetovi tvoji

Zašto se ljudi rastaju iako još uvijek se vole?
Tko će ga znati, možda učimo tako
Ljubavi se pamte jedino kad bole
Ne cijenimo ono što je prozračno i lako

Naučit ćemo jednom, samo prava ljubav traje
Sve drugo su beznađa, strahovi i laži
Prigrlimo sreću kad' nam nebo je daje
Kada se rastanu, i dalje, duša jedna drugu traži

Autor: Darko Balaš