petak, 15. siječnja 2016.

Oda ženi....



Cvijet koji usamljen kopni i vene
Ranjeno je srce nevoljene žene
Zaljeva ga i nježnost i snaga
Prava riječ uvijek mu je draga

I u pustinji samoće neuništiv čeka
Samo kap ljubavi pravog čovjeka
Kako bi otkrio ljepotu svijetu
Proslavljao život u skladnom duetu

I kad ga zgaze, dići će glavu
Sanjati ljubav, suđenu, pravu
Žena je cvijet, nositelj života
U njemu je satkana nebeska ljepota

Jer, samo ona novi život nosi
Novo rađanje sunca čuva u kosi
Kad se osmijehne cijeli svemir stane
Zimske, hladne noći pretvara u dane

I krhka i jaka u istom trenu
Bože, od zvjezdane prašine stvorio si ženu
Kada se otvori, čarolija zamiriši posvuda
Priziva život, pokazuje kuda

Slavi ju, ne lomi, ona sve može
Utjeha i spas kad zvijeri se množe
Saslušaj, shvati, nježno dotakni
Ako treba, planinu pomakni

Dat će ti snagu za još jedno sutra
Čekati s tobom neka sretnija jutra
Samo ju voli, iskreno, snažno
I ništa drugo više nije važno

Autor: Darko Balaš

Nema komentara:

Objavi komentar