nedjelja, 10. siječnja 2016.

Putokaz od svjetlosti....



Postoji li predavanje bez kalkulacije, postoji li ono što mi govore kako je umrlo odavna, postoji li pobjeda nakon svih milijuna sitnih poraza samoće. Postoji li doista prava ljubav?
O da, postoji, ja znam kako postoji, ja svakim otkucajem srca spoznam kako ona živi, zajedno sa svakim mojim udisajem koji beskrajno tka nježne tonove ljubavi za ženu, čiji samo jedan pogled iskonske svjetlosti njenih izvora bezvremenske ljepote, ispunjava moj um željom da se ogledam u njima i čuvam ih, sigurne od sve prljavštine svijeta koja im može umanjiti sjaj. Samo jedan kratak pogled ovih zdenaca u kojima njena duša stanuje i daje im svemirsku dubinu, razlog je da vrijeme više ne postoji, otkinuto i bačeno kao nepotrebna krpa, jer taj tren sve ispunjava svrhom i traje beskrajno dugo, još kada ostanu samo u rubovima sjećanja.
I ja sam tada ljubav, sama njena esencija, jer sve drugo prestaje postojati; neuporedivo, siromašno i tako bezvrijedno obično u usporedbi s plamenom čija iskra kao da je zapaljena rukama davno nestalih bogova. Tada postojim, tada doista jesam i tada život ostane zamrznut u misli neprolaznog divljenja tom vrhuncu evolucije i savršenstvu fantastične kreacije za koje riječi opisa postaju samo bezuspješni pokušaji umjetnika kako bi uhvatio u sliku ono što je potpuno neuhvatljivo.
I melodija moga srca tada je njavrijednija simfonija, koja je dotakla same temelje inspracije duboko unutar duše. Jedino sam tada stvaran, kada se potvrđujem u pogledu tih nestvarnih očiju. Paradoks, zar ne? Nestvarna ljepota tih nasmijanih očiju jedina čini moj život stvarnim i vrijednim življenja. Sve drugo, samo je šarena laž utrke za pronalaženjem svrhe postojanja, kroz neprestano lutanje, kroz površna prijateljstva, površna putovanja, površne poslove i površnu borbu za moć.
A samo jedan tren što ga osvjetle ti svjetionici ljepote, koji pozivaju brod moje duše u sigurnost luke ljubavi, briše sve iluzije površnosti, snagom neuništivog putokaza koji mi ukazuje kako moja sreća ima samo jedan put.
Onaj koji počinje i završava u svjetlosti njenih očiju.

Autor: Darko Balaš

Nema komentara:

Objavi komentar