četvrtak, 1. listopada 2015.

Srodne duše...



Postoji li vrijeme za nas, ljubavi moja, skriveno od ljudi
Ako postoji mjesto slobodno od mržnje, ti u njemu budi
Ja naći ću te tamo, jednom, kada prođu jesenje kiše
U proljeće rano, okupanu svjetlom, kad' oblaka ne bude više

Ukrali su nam beskrajne sate što u jedan su se jecaj slili
Oteli nam još u povoju ljubav, nezreli, nevini, slabi smo bili
Uzeli su nam dane, kao zrna života što teku u pješčanom satu
Satrli ih jedno za drugim, u svom prljavom, duševnom blatu

Zli ljudi neki, što ucjenom lome stabljiku dok još je mlada
Na vrelinu pustinje bacaju cvijet iz sigurne zaštite hlada
Al’ ne znaju oni da rijetke biljke uvijek podignu glavu
Kad pronađu svjetlost, kad spoznaju jedinu istinu pravu:

Kako prolaze kiše i ljudi i sve mržnje što u strahu neznanja se rode
Kako dvije srodne duše nitko zaustavit neće, kad' k vječnosti hode

Autor: Darko Balaš