utorak, 23. veljače 2016.

Čitav naš svijet...


Postoji jedna zona odavno zaboravljena, jedina moja, jedan trenutak koji je oaza sigurnosti u svim prevrtljivim mećavama svijeta, kada nas svojim izazovima odvede od zaklona ljubavi koja smo u samom središtu naših bića.Tisuću puta šibaju nas snjegovi hladnoće, oluje bijesa i močvare razočaranja. I ništa nije bolje od te oaze koja je katkad spasonosni izvor topline u ledenoj pustinji prolaznosti i površnosti nerazumijevanja i samoće. To je zona zagrljaja, otok topline u snježnoj noći, nježni šapat koji svojom neizmjernom snagom nadjačava svaku oluju i tiho, ali postojano govori: "Da, tu si sigurna, tu si ponovno u središtu koje je ljubav.Tu ti nitko ništa ne može, svi lovci izgubit će naše tragove. U sumaglicama vjetra koji šiba neumoljivo, jedino ćemo mi ostati otok topline, čak i ako nas zauvijek zamete". Naš zagrljaj temelj je one neraskidive povezanosti koju nam nitko i ništa ne može dati i nitko nam je ne može oteti.
I kada oluje prođu, opet će svanuti jutra puna sunca u kojima ćemo sačuvati jedno drugo. Postoji li bolji način kako bi se započeo dan, postoji li bolji put ka ravnoteži svemira. Zagrlimo jedno drugo, zagrlit ćemo cijeli svijet, jer u tom našem zagrljaju ništa drugo niti ne postoji. Ništa osim čitavog našeg svijeta topline. Spojeni, predat ćemo jedno drugom ono što nosimo u duši. I biti jedno.

Autor: Darko Balaš