ponedjeljak, 8. veljače 2016.

Kule u zraku......



Oduvijek sam gubio u ljubavnoj igri. A neka, vrijedjelo je. Vrijedjelo je gubiti dah u tvojoj blizini, vrijedjelo je ponovno biti ispunjen onom slatkom zbunjenošću prvog i presudnog susreta koja nekako nestane s odrastanjem, nekako bude potisnuta političkim problemima i raspravom o pogrešnoj ekonomskoj strategiji, potone negdje u sivilu svakodnevne borbe za opstanak.
Sve čvrste stavove i godine stvaranja temelja osobnosti, nedodirljivosti mudraca koji je uspješno iskusio sve zavoje ljubavnih cesta; u stvari samo obmane koja je tako beznačajan surogat ljubavi, rasplinuo je samo jedan tvoj pogled koji si zagonetno uputila samim rubom tih zdenaca želje koji su ti sijali na licu. I sve je nestalo, srušilo se u prašinu besmisla, kada mi je tvoj osmijeh došapnuo istinu, kako sam gradio kule u zraku, samo kako još jednom ne bi izgubio igru koju ljubavnici igraju oduvijek. Gospode bože, samo jedan tren bio je dovoljan da me razgoli iznutra i prebriše sve zidove koje sam gradio toliko dugo. Predugo. Nisi to ni znala, zaigrana ulogom istraživača koji ponosno osvaja džungle mog uma za koje sam mislio kako su neprolazne. Sasjekla si ih jednostavnim dodirom dlana na mojoj ruci i pronašla put izravno do srca, izravno do svjetlosti od koje je satkano. Ostala si u njemu kao trag sunčanog buđenja zore, stanuješ i sad, kada te igra odvela do nekih novih džungli i nekih novih srca.
Koliko je malo potrebno da te se zavoli, samo jedan treptaj sudbine, vrijedniji od cijelog života bez tebe. Oduvijek sam gubio u ljubavnoj igri.
A neka, vrijedjelo je. Za tebe.....

Autor: Darko Balaš