Voljela je pjesme...

Stajala je tako, zamišljena, svemire daleka, u nekim svojim vrtovima tajni, gdje pjesmu slavuja ne mogu dotaći površne misli svijeta i gdje stanuje njena duša ispunjena jedino toplim noćima što prekrivaju magiju blistavih kula arapskih bajki. U tim vrtovima nježno teku stihovi pjesama što su napisane samo kako bi ih ona ovjenčala vječnošću svojih misli i tako oplemenjene recitirala svakom tko je imao uho umjetnika da ih čuje. Na prvi pogled, ozbiljna, mlada dama u potrazi za putevima realnosti kojima svi kroče kroz zahtjeve života, a u dubini sanjar koji čarobnim štapićem vedrine i ženstvenosti pretvara to mjesto na kojem stoji, u neprolaznu luku ljepote za svakog onog tko jedino barkom srca može doploviti. 

A kada se osmjehnula, možda sjetivši se nekog stiha koji je njoj ispjevan, biserna svjetlost izlječila je sve tuge prolaznika i njen vrt tajni samo je za sekund postao stvaran kako bi ga mogli potražiti oni kojima je svrha voljeti. Učinivši svijet prvom stranicom priče o ljubavi koja je stvorena tim osmjehom, okrenula se prema nekom samo njoj znanom putokazu anđela i otplesala korakom nedokučive kraljice u nestvarnu daljinu.

I iako je više nije bilo tu, jedan djelić njenog vrta i jedan stih pjesme ostao je zauvijek u zraku, a svaki prolaznik negdje u dubini srca začuo je tihi glas pjesnika što se provlači vječan, iznad još toplog pijeska pustinje.

Autor: Darko Balaš