petak, 4. prosinca 2015.

Kap rose...





Znam, nema me noćas na putevima tvojih snova, daleko su u ovoj hladnoj tami što je legla između nas i zaboravom prekrila sve one tople svjetove u kojima smo sanjali jedno drugo. Ipak, ja i dalje putujem svjetovima onkraj realnosti i pokušavam pronaći barem sjenu onoga što smo nekada dijelili zajedno. No, kao i uvijek, samo ja jednostavno nisam dovoljan. A tako sam te dugo nosio u sebi i točno osjećao tvoje ja kako i usnulo pruža ruku ka slobodi, ka radosti koja se rađala zajedno s našim jutarnjim susretom. Bila si prelijepi, ali zarobljeni cvijet, koji je tako dugo čekao cvjetanje u punom sjaju. I upravo ja, svojom energijom i željom biti spasitelj, bio sam spasonosna kap rose sa grane života koja mu je pomogla neka zablista među svim drugim zgaženim cvjetovima i neka svojom ljepotom privuče leptire sreće u igri staroj koliko i postojanje. Ne krvim te, ne kunem nebo i sudbinu, ja sam to doista i želio biti, tvoja jutarnja zvijezda i tvoj oslonac kroz sve magle i zamke koje su nosili dani pred nama. Jer svatko, ali apsolutno svatko dobije ono što želi. Ja tvoj oslonac, a ti princeza iz bajke koju valja spašavati iz zamka dosade iznova i iznova, sve dok ta igra koju smo oboje odabrali ne završi kada to jedno od nas bude htjelo. I spasio sam te, ali ne za sebe. Spasio sam te za tebe.
Za mene si zauvijek ostala princeza, nedohvatljiva, predivna i nestvarna, isto kao i naš zajednički život koji sam sanjao samo ja. Sanjao. Nikada doista u njega povjerovao. A mislio sam kako znam sve o ljubavnoj igri i učio te njoj. I dobio što sam tražio, idola, neuhvatljivi ples mladosti postavljen na pijadestal vječnosti, ne stvarnu, toplu ženu u mom zagrljaju. A ti si dobila sigurnost i kap rose postala i sama, neovisna o našim zajedničkim jutrima. Tvoji snovi više nisu košmari straha u koje sam se ja kao vitez prikradao ne bih li te obranio od svega.
I zato me nema noćas na putevima kojim putuje tvoja duša, jer ni zamci više ne postoje. Možda si sada ti vitez koji spašava nekoga drugoga. Ah, tko će ga znati.
Znam samo kako sam ostao kap što traži ljepotu tvoga cvijeta kako bi imao svrhu. Dodirnuti te još jednom....

Autor: Darko Balaš