četvrtak, 10. prosinca 2015.

Zaboravi me...




Učini mi to, molim te. Učini mi to, zaboravi me. Kao što dijete zaboravlja svoju igračku kada ga odvedu daleko od čarolija djetinjstva i nauče ga kako je život borba bez kompromisa i bez milosti. Okreni se, nastavi dalje tim svoji stazama, određenim još kada smo se prvi put sreli. Jer sve što počne, jednom mora i završiti, kraj je sastavni dio svakog početka, kraj koji čitam u dubini tih tvojih nebeskih očiju. Znam, sada ti nije lako, čovjek se navikne na onog tko je kraj njega i vrlo brzo oboje postanu slični jedno drugome. Ali nikada isti. Shvatit ćeš to, znam kako možeš, ubijedit ćeš u to samu sebe kada budeš poravnavala račune naše ljubavi, negdje na rubu svoga srca. Izabrat ćeš zaborav, svi ga jednom izaberu. Tako je lakše, pronaći sve ono što nije valjalo, opravdati vlastiti izbor koji drugog baca u zagrljaj očaja i nastaviti dalje. Svi jednom nastave dalje. Svi pronađu izgovore.
I bolje je tako, ne bi želio jednom se sresti s tobom i preći na drugu stranu ulice. Ne, nakon što smo zajedno snivali, plakali i povjerili jedno drugom sve ono što nikada drugima nismo rekli.
Nađi izgovor i osmjehni mi se, pravi se moćna i samostalna.
Znam kako to možeš, znam kako ćeš to učiniti i zaboraviti svoju najdražu igračku. Od ljubavi se ne živi.
No vidiš, ja sam od ljubavi živio i znam kako ću jednom, kada se okrenem iza sebe i zbrojim sve puteve kojima sam koračao, pamtiti jedino ljubav. Jer jedino je ona i vrijedna pamćenja. Jedina vrijedna življenja. Od ljubavi se jedino živi.
Učini mi to, molim te, zaboravi me, osmijehni se kada me budeš srela; kao poznaniku, nekome tko nije s tobom sanjao i tvoje snove. Zaboravi me. Ja tebe nikada neću moći....

Autor: Darko Balaš