srijeda, 30. prosinca 2015.

Nek čekanja ne bude više....


Možda sam kriv sam il' Božje je čudo
Što te zavoljeh tako, beskrajno, ludo
A ti, ne kažeš ni riječ, ali duboko znaš
Kratak pogled i osmijeh, krišom mi daš

Ne znaš kako dušom šibaju kiše
Kad svako jutro jeca: "Ne mogu više"
I kako su dani bez tebe prokleto prazni
Kad ulicama sivim lutam, kao po kazni

I čekam, čekam tvoj osmijeh kao svitanje
A svaki je monolog sa sobom pitanje
Hoću li te napokon negdje ponovno sresti
Za ruku te uhvatit nježno, na klupicu sjesti

I šaptati riječi što čuvam ih samo za tebe:
"Jedina, ja ti darujem cijeloga sebe
I kad svemir stane ja voljet ću dalje
Poklanjam ljubav što sam Bog nam je šalje"

I čekam, čekam dok godine uzalud lete
Dok drugi su odrasli svi, ja ostadoh dijete
Možda i meni jednom sanje postanu jave
Zaustavim čekanja, tebe, nađem riječi prave

Dok sve što jesam samo za taj tren diše
Bože, snage mi daj, nek čekanja ne bude više

Autor: Darko Balaš