Tisuću smrti samoće...

Svaki korak koji ne vodi k tebi, uzaludno je, besciljno tumaranje kroz prazne svjetove, sive i neživotne, bez zvijezde vodilje tvoga neponovljivog osmijeha koji razbija magle sumnji i lutanja u kojima sam potpuno izgubljen poput izvora života, koji svoju energiju prosipa u pustinju beznađa. Potpuno gol sam tada, duše prazne jer se ne napaja iz svjetlosti tvojih očiju i izgubljen u sivilu nepreglednog besmisla. Na nevažnoj površini, ne primjećuje se ta neizbrisiva potreba što je utisnuta u moje biće snagom stvaranja Bogova.

Svaki moj minut tada je krik pješčane oluje kroz koju tražim oazu tvog lika, a žedne usne uspijevaju istisnuti samo jednu jedinu spasonosnu riječ koja može utažiti njihovu suhu prazninu: "Ljubavi!" I dozivam te, nijemo, poput utopljenika na suhom, hvatajući se za svaku slamku nade kako ću te vidjeti. Jer kompas moga srca neraskidivo upravlja cijelo moje biće u tvome smjeru. U gluho doba noći, kada spavaš i sve je utihnulo i mirno, taj kompas odzvanja tupim udarcima čežnje koja odjekuje do samih rubova svemira i vraća se k mome umu, još veća i još neutješnija. Jer nema tog svemira koji je vrijedan postojanja ako nije protkan vlasima tvoje kose koja poput slapa života treba mom jastuku. Nema tog svemira koji može ispuniti ledenu hladnoću samoće bez nebeske topline tvog usnulog tijela. I nema tog jutra, nakon besane noći, koje može zamijeniti svjelost tih tvojih čarobnih očiju. Ostaje samo pustinja čežnje....

I onda, kada dođu ti prokleto rijetki trenutci u kojima si moja i u kojima osjećam kako nisam uzalud izabrao ovaj prelijepi planet za svoje novo rođenje, moja duša ponovno se puni jedino tobom, jedina moja. Pustinja zaživi novim životom, dotad skrivenim duboko negdje unutra.

I tada sam ponovno živ, nakon tisuću smrti samoće.

Autor: Darko Balaš