nedjelja, 20. prosinca 2015.

Jesmo li mogli bolje?...





Jesmo li mogli bolje? Nismo, bili smo mladi, dali smo sve od sebe, jednostavno voljeli, bez predrasuda i kalkulacija. Jesmo li trebali ostati zajedno? Ostali smo, iako to nikada ne bi priznali jedno drugom. Ti si definirala mene, a ja sam definirao tebe i nikada više nismo ostali isti. Uvijek ćemo nositi taj dio jedno u drugome. I iako svjetove daleko, mi ćemo zauvijek ostati jedno. Imali su pravo kada su rekli kako prve ljubavi nemaju zaborava, ne trebaju ih niti imati, one nas definiraju i čine bogatim za cijeli život. Još te se uvijek sjetim, još uvijek mogu osjetiti tvoj korak koji se penje niz pet stepenica koje mi se čine beskarajno dugim prije nego dođeš u moj zagrljaj. Dječački, čvrst, iskren, beskompromisan. Onakav kakav zagrljaj i treba biti, onakav kakvim ga je stvoritelj zamislio ne samo za mladost, već za svaki trenutak naših života. Ti me podsjećaš na njega i ti si ta zbog kojeg ga nikada ne zaboravljam. Ti si ta koja me učila kako drhtati, ti si ta koja me učila kako se smijati, ti si ta koja me učila kako plakati i ti si ta koja me natjerala zavoljeti bisere koje rađaju tvoje oči i kada si sretna i kada si tužna. Zato i jesam ovdje, učiti lekcije i biti bogatiji, jači, bolji čovjek, bolji partner i prijatelj.
Jesmo li mogli bolje? Nismo. Naučili smo jedno drugo voljeti za čitav život. Naučili smo vidjeti duše u našim očima. Nije li to dovoljno? Jest, vrijedno je postojanja...

Autor: Darko Balaš