ponedjeljak, 7. prosinca 2015.

Ljubavnik...dio posljednji....





Dugo ju već nije sanjao, no ove noći, opet je bila potpuno stvarna, opet je mogao osjetiti njenu ruku na svojoj i onaj tako dobro poznati miris koji ga je dugo pratio na svakom koraku potrage, miris za koji je bio siguran kako ga osjeti iza ugla, miris za kojim je lutao u blizini svake žene, miris života. Podignuo se u krevetu i odmahnuo glavom. Sad ga još jedva nazire u tmurnim jutrima koja ga prate već tako dugo, a tijekom dana pokušava ga potisnuti u stranu i nastaviti dalje. Ali opet, ove proklete noći, ona se vratila, stvarnija nego ikada prije, a miris je osjećao, ponovno osjećao kao oštricu noža koja se zabola duboko u srce.
Tražio ju je i tražio nakon one sudbonosne noći, svaki dan, poput utvare obilazio hodnike shoping centra i mogao se zakleti kako ga već i prodavači gledaju čudno i nešto se potiho došaptavaju kada bi prošao, tražeći pogledom oči koje nikada više neće zaboraviti. Zar je sanjao samo tu jednu noć, zar je cijeli život čekao samo taj jedan tren spajanja, za koji je bio siguran kako se dogodio i u prošlom životu, za koji je duboko unutra ćutio kako ga više nikada, neće moći zamijeniti niti jedan drugi?! Gospode, zašto je otišla? Zar nije vidjela, nije osjetila kako se svemir otvorio? Dovraga sve, ovaj monolog vodi sa samim sobom već tri godine, i on ne prestaje, čak i od onog dana kada je postao smješan sam sebi i odustao od svakodnevnog traženja one koja ne postoji, među tisućama kupaca koji su neizanteresirano i potpuno bez cilja lutali shoping centrom. Barem se njemu tako činilo.
A onda je odlučio pregristi svu želju koju je osjećao daleko negdje izvan granica vremena i prostora i natjerao sebe na zaborav. Natjerao sebe na odustajanje. Nije više bilo one čvrstine i sigurnosti u njegovom nastupu, nije više bilo onog osjećaja sudbonosnog poslanja, niti uvjerenosti kako je ovdje s razlogom. Svu njegovu snagu zamjenio je očaj, dani su se pretvorili u koloplet dosadnih, poslovnih sastanaka, dosadnih svakodnevnih problema i dosadnih žena. Katkada, zamišljao je samoga sebe kao olupinu neklada moćnog jedrenjaka koju olujni vjetar baca po bespuću pučine jer je već odavno izgubio i jedra i kormilo. Dani su se slili u sivilo predaje. Izgubio je vjeru.
Nabacao je na brzinu nešto odjeće na sebe, navukao prvi kaput koji je dohvatio i zaputio se na ulicu kako bi ispunio organizam svježim zrakom i kako bi blagi, jesenji povjetarac raznio njen miris daleko u daljinu iz koje se više nikada neće vratiti. Lutao je tako jedno vrijeme, dok se u njemu rađala sve čvršća odluka kako nakon ove noći mora dalje. Ispred njega je prošao automobil s registracijskom oznakom oko koje je pisao naziv shoping centra gdje ju je sreo prije cijelog jednog života i on se blago osmjehnuo. Sudbina više nije na njegovoj strani, uvijek ga ubodom gorim od noža podsjeti na želju koju je tako kratko držao u rukama. Nakon nekoliko minuta, cestom je prošao autobus s nazivom šoping centra i on je kao zaleđen zastao. Ne, nije moguće, ne želi, dosta je s igrama vlastitog uma. Zamišljen i ljut, ubrzao je korak, sve dok se nije zaletio u stup koji je stajao kraj ceste. Proklinjući i psujući podigao je glavu i ugledao na stupu natpis shoping centra.
Iznenadna jeza, prostrujila mu je cijelim tijelom i već je slijedećeg trenutka jurio svojim automobilom u smjeru shoping centra. I nije ga bilo briga što je ponovno budala, što je još jednom poražen i što ga sjećanje na tu ženu drži vječnim zarobljenikom. Skoro se sudario s kamionom na kojem je na boku pisalo: "Kairos" i divlja nada zapulsirala mu je cijelim tijelom kada je kao u transu pojačao gas. Pravi trenutak, pravo vrijeme! Možda, možda se sve naše želje obistinjuju kada se poslože svi oni mali djelići mozaika koje vuče ruka stvoritelja, možda nikada ne možemo vidjeti širu sliku kada nešto grčevito želimo i možda svi djelići moraju pronaći svoje mjesto u ostvarenju naših poslanja na ovoj planeti kada tražimo biser postojanja. Možda...
Dojurio je automobilom, na još uvijek prazno parkiralište ispred šoping centra i divlje izjurio iz automobila niti sam ne znajući što očekuje. Jedan automobil bio je parkiran desetrak metara dalje i on je potpuno hipnotiziran, bez predrasuda i bez gorčine krenuo prema njemu. Napokon je otvorio um i poslao nebu poruku neka ga vodi kamo god želi jer je njegova potraga za biserom svih bisera zauvijek završena. Vrata automobila su se otvorila, poput čvrstih stijenki školjke koje su cijeli jedan život bile čvrsto zatvorene i izašla je ona, nesređena, rasčupana, uplakana i ljepša nego ikada prije. Osjećaj sreće, potpunog prepoznavanja i taj miris koji je još u tragovima lebdio njegovim bićem, vratio se kao da nikada nije niti otišao. Vrijeme se zaustavilo, njen osmijeh obrisao je sve gorčine svih života i vratio svrhu čitavom svemiru.
- Dobro mi došao ljubavi- prošaptala je glasom koji je bio melodija violinskog ključa što otvara skrivene stavke svih njegovih glazbi- tražim te u svim svojim životima.

Autor: Darko Balaš