petak, 4. prosinca 2015.

Za tvoje svjetlo postojim...





Vidjeti te. Samo jednom, tu kreaciju Bogova što je nekako zalutala među smrtnike, možda preblistava i prognana i iz blještavih odaja u kojima stanuju anđeli, bilo je dovoljno i bilo je zauvijek. Tko se jednom previše približi svjetlu, zaveden i potpuno opčaran njegovom ljepotom, sagori u buktinji koja samo načas zamuti savršenu površinu svjetla, koje nakon toga ostane i dalje nedohvatljivo, prelijepo i tako prokleto privlačno.
No, ja sam se zbog svjetla i rodio, tražio ga kroz tisuće mrzlih noći, lutao maglenim obalama i razbijao se o hridi nošen pogrešnim olujama rođenim neka se naglo probude i isto tako, naglo utihnu. Srce puno ožiljaka i duša razbijena na hridinama katkad su zaboravljali na svjetlo i prepustili se prolaznoj običnosti, gunđajući, ogovarajući, negodujući, baš poput svih drugih ranjenih. I oboje su se pomirili sa sudbinom kako smo tu jedino zato što moramo biti, što nas je netko u perverznoj igri stvaranja postavio baš na ovo mjesto bez ljubavi. I kunem se, nisam više tražio puno, samo izgurati još jedan dan bez novih ožiljaka, prospavati samo jednu noć na miru, bez buđenja i snova koji su košmarni nagovještaj straha od sutrašnjeg dana. Dana bez tebe. I možda, negdje u samom kutku uma, negdje, u nekoj skrivenoj ćeliji, otetoj tami realnosti, želio sam vidjeti te.
I vidio sam te. Došla si iznenada, elegantno kako ti to već znaš, pomilovala bezopasne, bjele oblake i ukrala suncu svu ljepotu kojom je dominiralo svijetom toga dana. Prepoznalo te, skrilo se stidljivo iza najbližeg oblaka i svu svjetlost prepustilo tebi. Skrile su se i sve nevidljive planete i promatrale te kao kreaciju koja je ljepša i od njih. I tada sam znao, jednostavno znao kako nisam stvoren uzalud, ako je to i samo za jedan taj tren u kojem ću se kupati u tvojoj čaroliji. I doista, tada sam po prvi put spoznao kako je vrijeme samo ćudljiva igra uma onih koji su izgubljeni. Za one koji vole, vrijeme ne postoji. Jednostavno je zaustavljeno negdje duboko unutra i zamjenjeno tobom.
Hoće li jednom opet poteći, hoću li poput svih luda sagorjeti na svjetlu što je stvoreno samo za Bogove?
Briga me. Za tvoje svjetlo postojim...

Autor: Darko Balaš