nedjelja, 8. studenoga 2015.

Postoji jedino ljubav...



Taj jedan tvoj dodir, taj trenutak kada sve nestane i sunovrati se negdje daleko, negdje kamo ne mogu stići sva ona beznačajna besmisla kojima robujemo. Učili su nas, odvojili nas od same esencije pripadanja, ispraznili čarobnu fontanu svjetlosti s kojom smo došli u ovu stvarnost da bi ju učinili nestvarnom, nestvarnom od naše zajedničke energije koja spajanjem gradi svjetove zaštićene od vremena.
Zatvorili su nas u ljušture od samoće, isprazne točke na statističkim tablicama moćnika koje nam propisuju kako živjeti, kako lutati bespućem materijalizma u konstantnoj potrazi za ispunjenjem one duboke praznine koja vrišti otuđenjem među milijunima nepoznatih lica, tako različitim, a tako sličnim našima. Postavili pravila za uspjeh, postavili granice koje ne smijemo prijeći, propisali ograničenja za ljubav. I povećali prazninu u nama do oceana besmisla u kojem se više ne prepoznajemo. Ne vidimo svjetlost zbog koje smo stvoreni.
A jedan, taj, tvoj dodir dovoljan je za vječnost. On svojom magijom rastvara pravila i zakone u bezlične mjehure privida, jer oni to doista i jesu, lažni. Taj, jedan tvoj dodir, jedina je istina koja može ispuniti prazninu, kroz njega doista i pripadamo jedno drugom. I sve laži više ne postoje. 
Postoji jedino ljubav...

Autor: Darko Balaš