Na pravoj strani srca....

Osjeti, osjeti kako moje bilo kuca
Čuvam te tu, na pravoj strani srca
Ljubomorno, skrivenu od svih
Onaj posebni, čarobni stih

Sada znam kako ljubav postoji
I kako su jedino tragovi tvoji
Utisnuli vječnost koja vrijedi
Zauvijek, kad' budemo krhki i sijedi

Nema kraja, naša priča traje
Samo jednom zakletva se daje
Pogledom, bez riječi smo je dali
Zajedno, prkosno, pred sve druge stali

Ne dam te, sudbini, životu, nit Bogu
Tami, besmislu; dok jesam, dok mogu
Osjeti, osjeti kako moje bilo kuca
Čuvam te tu, na pravoj strani srca

Autor: Darko Balaš

Još uvijek si tu....

Sanjao sam dijete kako plače iza zvijezda
Jednu dušu koja je čekala na nas
Prognali smo tog ptića iz sigurnog gnijezda
Jecam i zovem te, no ne čujem si glas

A trebalo je tako malo, samo jedna kap
I potekla je duša na vrhu teške suze
Sanjao sam tvoje kose slap
Proklinjao svemir što mi te uze

Davno, otvorili smo vrata što vode do raja
Kroz spajanje u jedno, novo svjetlo se rađa
Gospode, zašto je zgasnula zvijezda od sjaja?
Kuda je otplovila naša suđena lađa?

Sanjao sam kako letim sred nebeskih visina
Tražio tvoj lik, tvoje ruke, naše dijete u snu
Nakon svitanja, dočekala me samo tišina
Znam, nikad' nestati nećeš, još uvijek si tu

Autor: Darko Balaš

Putnici sivila....

Jesmo li sami ili na nas misli netko?
Zašto je voljeti danas toliko rijetko?
Jesmo li bića božanske ljepote?
Il' putnici sivila kroz prazne živote?

Znam, tako je teško ostati sa sobom
Razmisliti, upitati se, ne biti robom
Kuda kreće taj vlak bez voznog reda?
Tko je taj prokletnik što sreću nam ne da?

Ako skrenemo misli s blještavila što mami
Shvatiti ćemo kako krivi smo sami
U stjecanju, žurbi, zaboravili jednostavno biti
Jedni od drugih, uspjeli smo se skriti

Sreća je izbor, ne dar sa nebesa
Odustajanje od zavisti, zaustavljanje bijesa
Jednom, ona praznina u nama prestat će boljeti
Jednom, kada se usudimo voljeti

Autor: Darko Balaš

Rima satkana u ženi...

Nek' me vile nose
Do slapa tvoje kose
Nek' poletim k tebi
Kako nestala ne bi

Nek' gledam čaroliju
Kad zvijezde svjetlo proliju
Na tvoj lik od ljepote
Usne pune toplote

Nek' otvore se vrata
Tvog srca od zlata
U njemu ostati želim
S anđelima te dijelim

Jer i ti si dio njih
Moja pjesma, moj stih
Rima satkana u ženi
Melodija bogova u meni

Iz sna si me probudila
Očarala, izludila
U očima ti je svijet
Za mene jedini, svet

Autor: Darko Balaš

Pjesma za tebe......

Svaki je dan jedna nova pjesma za tebe
Što teče iz mene i rijeku ljubavi nosi
Svaki je stih način da ti poklonim sebe
Dotaknem usne, sjetim te tko si

Zalog sam dao, srcem ga plaćam
Onim prvim: "Volim te mila"
Što slutnja je bila, sada već shvaćam
To zakletva za vječnost je bila

Stanuješ ovdje u svakom spuštanju noći
Pokrivač si od želja što usnuti mi neda
Kad sklopim oči i kroz snove ćeš doći
Nek' duša ti još jedan svoj svršetak preda

U rađanju dana, između sna i jave
U onom trenu gdje više me nije
Jedino tada, otplesat ćeš iz glave
I vratit' se stvarnija no ikada prije

U pjesmu novu utkat ću sebe do kraja
Nek jutrom ti teče sa izvora života
Ni oblaci samoće neće umanjit joj sjaja
Jer ti si joj tema...i svrha...i ljepota

Autor: Darko Balaš

Nikad više cijeli....

Još sve buktinje samo tobom gore
Još me sjećanja čežnjama more
Zapalila si vatru što srcem mi plamti
Još atom svaki samo tvoj dodir pamti

U noćima mi jastuk tvoje ime šaputa
Bez tebe ni u snu ne vidim kraj puta
Još oganj vreline svaku zvjezdu pali
Poput vilenjaka iz bajke, čaroliju smo znali

Gorjeli smo plamom sunca vrelog ljeta
Što od dana do noći nad sudbinama šeta
Mi oteli smo svjetlo, ukrotili ga sebi
Do vječnosti kraja nikad vratili ga ne bi

Samo da si ostala tu, samo dušom znala
Kako zvijezda je zbog nas sa nebesa pala
Još bi nam sjaj vatre blistao kroz tame
Ovako, sagorio je komet što ga svemir stvori za me

Bojimo se bljeska koji stvara uzdah vreli
Bez njega smo pola, nikad više cijeli

Autor: Darko Balaš

Vječnost....

  Nema žaljenja, nema ni štete
Mi više nismo dio ove planete
Letimo svemirom daleko od svih 

Nismo dio gomile, bježimo od njih

Postoji li zauvijek, ono je sada
U našem kutku, na rubu grada
Dok mnogi lutaju tražeći u snu
Ja svrhu imam, kad si kraj mene, tu

Znam, gubili smo i dobijali
Gorko plakali i svemu se smijali
Jednostavan život, kao i svi drugi ljudi
Vječnost je, samo kraj mene budi

Stisak ruke i dodir topline
Jedino on ostaje kad sve drugo mine
Napolju hladni vjetrovi pušu
Sanjiva, pogledaj me, ugrij mi dušu

Autor: Darko Balaš

Vraćam se kući....

Eh, kad bi samo mogla, kad bi samo jednom gledala na sve ovo mojim srcem....Znala bi tada što su skrivene staze i znala bi koliko te trebam, koliko mi treba potvrda samoga sebe u tvojim očima kako bi pronašao put popločan našim suzama, put do kuće. I koliko su prozirne sve glume i uloge što ih igramo jedno drugom na pozornici koja nije naša. Na crvenom tepihu što su ga prostrli drugi kako bi nas slavili, a u mračnim kutcima svojih sujeta, uvijek iznova ogovarali. Prihvatili smo uloge, glumili najsretniji par na svijetu, preuzeli scenarije što su nam ih drugi napisali. Plesali valcer na pozornici od zavisti na kojoj se jedva čeka pogrešan korak. Likovali su, klimali glavama, potvrđujući svoju vlastitu izgublljenost kada smo se rastali, kada smo dopustili da nas razdvoje. Kada smo izdali ljubav.
Ona ne traži glamur, ona je glamur sama po sebi, ona pokreće srce na brži ritam i stvara nevjerojatne kulise sreće tamo gdje joj nije potrebna nikakva publika. Naša mala sobica u predgrađu čarobnim je štapićem ljubavi pretvorena u oazu života, prepunu svjetlosti i onog nebeskog osjećaja kako je sve u redu, kako baš tu pripadamo. Baš tu, u bajci bez vremena, gdje sumnje, zavist i ogovaranja ne postoje. Samo nas dvoje, daleko od zone sumraka kojom tumaraju izgubljeni.
Razumijemo to sada, nakon usamljenih kilometara na stazama bez putokaza, nakon što smo postali kao i svi drugi, ogorčeni i zluradi. Vrijeme je, vrijeme je vraćanja kući, vraćanja jednostavnosti gdje je nevažno odobrava li netko naše svemire ili ne, jer oni pripadaju samo nama. I ovaj put ne smijemo pogriješiti, ovaj put moramo slušati samo vlastite duše koje se nikada niti nisu razdvojile. I znaš, ona priča o krpanju čaše koja je razbijena i koja nikada više ne može biti sjajna i nova kao prije pucanja, uopće nije istinita. Nije bit u čaši, bit je u onome čime je čaša napunjena. Prečesto je to samo ljuti pelin gorčine. No postoje i nektari koji nikada ne gube svoj okus bez obzira iz čega se ispijaju. Kod nas, to nikada nije prestala biti ljubav. Stoga, vjeruj mi, probaj spoznati svoj vlastiti odraz u mom pogledu koji ne vidi ništa drugo osim tebe. Bez tog odraza ne postojim, bez njega sam samo još jedan od lutalica bez cilja. Vraćam se voljena.
Vraćam se kući!

Autor: Darko Balaš

Želja...

Skrivala si tajnu kojoj čovjek ne može odoljeti
Znam, svi tražimo odgovor: što je to voljeti?
Naslutio sam jutro na slapu tvoje kose
I bujice od želje što sve pred sobom nose

Znala si kako žeđam, svaka žena to sluti
Kad nestanu sve prošlosti, u jednoj minuti
Igrala si igru, sjajem oka naslutit' mi dala
Kako krenut' ću, putem svetoga grala

Samo kroz tebe vodi staza do vlastite duše
Što napustila je tjelo dok se stare kule ruše
Možda se spojim u jedno kada te sretnem u snu
U zoru izgubim sebe, ponovno potonem ka dnu

Što je to što trne otkad osmijeh si mi dala?
Srce smrznuto u tajni što vječnost ju je znala
Novi život kreće uvijek, s osmijehom žene
Počinje tom željom, što plamti mi niz vene

Autor: Darko Balaš

Gledam u vječnost......

Gledam u vječnost, kroz oči tvoje
Strahovi i sumnje više ne postoje
Samo taj prepoznavanja znak
Mirnoća duše, čist u plućima zrak

U vječnosti vidim jedino sebe
Svoj odraz, trajanje, samo uz tebe
Rodili smo se jedno za drugo
Namjerom spojeni, pažljivo i dugo

Istina je, mi se poznamo od prije
Iako tijelo kraj tvog nikad' bilo nije
Duše se ćute među milijardu drugih
Za njih nema kraja, ni čekanja dugih

Za mene si stvorena, dobro to znaš
Od svih silnih svjetova, samo jedan je naš
Onaj, što ga odavna nosimo u sebi
Sudbina nas spaja, kako se izgubili ne bi

Autor: Darko Balaš

Anđeo čuvar....

Kad si mi sebe bezrezervno dala
Niti u snu nisi znala
Kako si spasila život raznesen u prah
Vratila mi nadu, natjerala pluća na još jedan dah

Utopljenik sam bio svog vlastitog ludila
Uvjeren kako mi je sudbina zauvijek presudila
Izgubljen, polumrtav, bauljao labirintima srca
Molio nebo neka stane, neka više ne kuca

Ne znajući tko je, utopljeniku pružila si ruku
Dobrotom svojom, stvorila spasonosnu luku
Vratila osmijeh tamo gdje bilo ga nije
Sjetila ga na jednog drugog čovjeka, od prije

Kad spasiš jedan život, spasio si svijet
Svatko od nas je anđeo, svatko je svet
Moj anđeo čuvar jedino ti si bila
Hvala ti što postojiš, sretan rođendan mila

Autor: Darko Balaš

Oda ženi....

Cvijet koji usamljen kopni i vene
Ranjeno je srce nevoljene žene
Zaljeva ga i nježnost i snaga
Prava riječ uvijek mu je draga

I u pustinji samoće neuništiv čeka
Samo kap ljubavi pravog čovjeka
Kako bi otkrio ljepotu svijetu
Proslavljao život u skladnom duetu

I kad ga zgaze, dići će glavu
Sanjati ljubav, suđenu, pravu
Žena je cvijet, nositelj života
U njemu je satkana nebeska ljepota

Jer, samo ona novi život nosi
Novo rađanje sunca čuva u kosi
Kad se osmijehne cijeli svemir stane
Zimske, hladne noći pretvara u dane

I krhka i jaka u istom trenu
Bože, od zvjezdane prašine stvorio si ženu
Kada se otvori, čarolija zamiriši posvuda
Priziva život, pokazuje kuda

Slavi ju, ne lomi, ona sve može
Utjeha i spas kad zvijeri se množe
Saslušaj, shvati, nježno dotakni
Ako treba, planinu pomakni

Dat će ti snagu za još jedno sutra
Čekati s tobom neka sretnija jutra
Samo ju voli, iskreno, snažno
I ništa drugo više nije važno

Autor: Darko Balaš

Spavaj mi...

Spavaj mi...

Na mekim valovima svile i neka ti nebo budu svjetovi od snova
Dok ti nježno rišem stihove balade
Svaka je riječ koju dušom pišem uspavanka nova
I neka ti usnuloj kutak srca ukrade

Šaljem ti ljubav u svakoj misli, nek' te mazi
Nježno dodirne usne i poljubi čelo
Plamen si zvijezde na mojoj mlječnoj stazi
Sada tih i miran kao nestalih bogova djelo

Neka si vizija i neka ti se bezglasno dive
Svi kutci sobe koje sada bojaš svojom ljepotom
Ja...... bojim se ne ispjevat' riječi krive
Duhom te čuvam i na staze sanja odlazim potom

Autor: Darko Balaš

Ljubav, i ništa manje...

 Volim te, onako lako
Kao što voli se janje
Dječje, nevino, jako
Ljubav, i ništa manje

Volim te nježno mila
U tebi čuvam sanje
Uvijek čežnja si bila
Ljubav, i ništa manje

Volim te snagom oluje
Života mog si tkanje
Vjetrovi dušom struje
Ljubav, i ništa manje

Volim te biti svojom
Jedino bića si znanje
Slikaš ga sreće bojom
Ljubav, i ništa manje

Volim te vječno draga
Zauvijek čarobno stanje
Do samog raja praga
Ljubav, i ništa manje

Autor: Darko Balaš

Nestvarna....

Već dugo ti ne mogu reći koliko te želim
Ratujem sa sobom, na dvije duše se dijelim
Jedna razum traži, želi pobjeći što dalje
Druga srce sluša, kroz svemire čežnju ti šalje

Ne postoje svemiri u kojima mogu se skriti
Prazni su, nestvarni, ako u njima ne stanuješ i ti
Tijelo te traži, razum, svaka misao i želja
Neke neznane dubine, bez kojih nema veselja

Već dugo stanuješ negdje na rubu svakog sna
Koliko god bježao, sve u meni istinu zna
Pokušavam, grebem, vrištim iznutra
Preživjeti noć, dočekati jutro, krenut' u sutra

Al' želja poput osude anđela traje...i traje
Samo jednom se srce na dlanu daje
Tu ne mogu ništa, zauvijek moja si vila
Nestvarna, al' postojiš, od malena sanjana bila

Eh, ne nestaješ, tu si, čežnjo neslomljiva, čvrsta
A ja sam samo leptir, što gine na vršku tvog prsta

Autor: Darko Balaš

Kristina....

Postoji bajka, neispričana, fina
To tvoje usne su, Kristina
Na njima prelijepa čarolija spava
Tvoje usne su ljubav, jedina, prava

Kad otvore se, nestaje svijeta
Samo zemlja magije, za mene sveta
Spajanjem, život niz vene poteče
Ne postoji ništa, ti, ja i veče'

Odjednom, stvori se nestvarna bina
Na njoj plešemo u beskraju, Kristina
Spojeni, stvorimo jedno gdje bilo je dvoje
Mmm...pamtit ću zauvijek te usne tvoje

I traje taj ples dok zvijezde ne zgasnu
Uz glazbu duša, neponovljivu, strasnu
Kristina, siguran nisam dal' stvarno si tu
Il' zarobljenik sam mašte, nestao u snu

Autor: Darko Balaš

Putokaz od svjetlosti....

Postoji li predavanje bez kalkulacije, postoji li ono što mi govore kako je umrlo odavna, postoji li pobjeda nakon svih milijuna sitnih poraza samoće. Postoji li doista prava ljubav?
O da, postoji, ja znam kako postoji, ja svakim otkucajem srca spoznam kako ona živi, zajedno sa svakim mojim udisajem koji beskrajno tka nježne tonove ljubavi za ženu, čiji samo jedan pogled iskonske svjetlosti njenih izvora bezvremenske ljepote, ispunjava moj um željom da se ogledam u njima i čuvam ih, sigurne od sve prljavštine svijeta koja im može umanjiti sjaj. Samo jedan kratak pogled ovih zdenaca u kojima njena duša stanuje i daje im svemirsku dubinu, razlog je da vrijeme više ne postoji, otkinuto i bačeno kao nepotrebna krpa, jer taj tren sve ispunjava svrhom i traje beskrajno dugo, još kada ostanu samo u rubovima sjećanja.
I ja sam tada ljubav, sama njena esencija, jer sve drugo prestaje postojati; neuporedivo, siromašno i tako bezvrijedno obično u usporedbi s plamenom čija iskra kao da je zapaljena rukama davno nestalih bogova. Tada postojim, tada doista jesam i tada život ostane zamrznut u misli neprolaznog divljenja tom vrhuncu evolucije i savršenstvu fantastične kreacije za koje riječi opisa postaju samo bezuspješni pokušaji umjetnika kako bi uhvatio u sliku ono što je potpuno neuhvatljivo.
I melodija moga srca tada je njavrijednija simfonija, koja je dotakla same temelje inspracije duboko unutar duše. Jedino sam tada stvaran, kada se potvrđujem u pogledu tih nestvarnih očiju. Paradoks, zar ne? Nestvarna ljepota tih nasmijanih očiju jedina čini moj život stvarnim i vrijednim življenja. Sve drugo, samo je šarena laž utrke za pronalaženjem svrhe postojanja, kroz neprestano lutanje, kroz površna prijateljstva, površna putovanja, površne poslove i površnu borbu za moć.
A samo jedan tren što ga osvjetle ti svjetionici ljepote, koji pozivaju brod moje duše u sigurnost luke ljubavi, briše sve iluzije površnosti, snagom neuništivog putokaza koji mi ukazuje kako moja sreća ima samo jedan put.
Onaj koji počinje i završava u svjetlosti njenih očiju.

Autor: Darko Balaš

Naša balada...

Čut ćeš me dušom, u pjesmu sam se skrio
Onu tvoju, što teče ti srcem na rubu noći
Ono ćuti kako sudbine virtuoz sam bio
Nitko tu baladu ispjevat više neće moći

Pogodih notu što u tebi svira, skrivenu, tajnu
Nježni zvuk žene što ga samo pjesnici čuju
Vođen amora strijelom ispjevah ariju sjajnu
Iskrene stihove duše što u zvijezde te kuju

Nisi tad znala kako samo jednom se pjeva
Sve druge note zaborav vjetar raznese
Nevere nas tuku dok život grmi i sijeva
I samo jednom pravu ljubav donese

Zašto me tražiš u glazbi drugog, tamo me nije
Slutiš i sama, balade mu ne vrijede
Virtuoza srca tvoje ranjeno sjećanje krije
Pred njegovom pjesmom, sve druge izblijede

Autor: Darko Balaš

Rastanak...

Drhtim, drhtim kao na vjetru prut
Kao da me nit još za život drži
Možda...možda i ostaneš ovaj put
Iznutra plamen što razum sprži

Ostani, ostani barem još malo
Ne odlazi tamo gdje te ne mogu pronaći
Osjećaš kako još uvijek mi je stalo
Kako te čeznem zadržati, sačuvati, dotaći

Odlučili smo, svatko na svoju stranu
Plakali satima, poput djece, držali se za ruke
Znali, kako samo jednom dva srca u jedno stanu
Prokleto su rijetke potpuno sigurne luke

Drhtiš i ti, plaha i slaba kao ranjena srna
Čekaju te neke nepoznate staze
Ljubav čuvati treba, do poslijednjeg zrna
Bez nje te sažvaću, ispljunu i zgaze

Neka te štit sjećanja od svih takvih brani
Znaj kako smo imali jedino što je vrijedno
Jednom se okreni, zaustavi i stani
Shvatit ćeš tada kako je sve drugo bijedno

Samo je jedno stablo što čuva te od kiše
Korjena čvrstog, u samoj duši stoji
Ranjeno al' živo, još samo za tebe diše
Iako gorki, na njemu su jedino cvjetovi tvoji

Zašto se ljudi rastaju iako još uvijek se vole?
Tko će ga znati, možda učimo tako
Ljubavi se pamte jedino kad bole
Ne cijenimo ono što je prozračno i lako

Naučit ćemo jednom, samo prava ljubav traje
Sve drugo su beznađa, strahovi i laži
Prigrlimo sreću kad' nam nebo je daje
Kada se rastanu, i dalje, duša jedna drugu traži

Autor: Darko Balaš

Zaboravljena knjiga....

Još samo stare, zaboravljene knjige vrijede
Čita ih sudbina, dok stranice ne izblijede
Ostavljene tamo, gdje netko će ih jednom naći
Dok noć lagano se spušta, a dan sve je kraći

Trče svi ka nekom svom nepoznatom cilju
Zaboravili maštu, kao istinu prigrili zbilju
Ostavili u bezumnoj utrci svoju životnu knjigu
Zaboravili ludosti i radost, prigrili brigu

No, knjiga postoji, čak i kada se istrošena čini
Što starija, to su joj sadržaji vrijedniji i fini
Svaka stranica jednu ljubav u sebi krije
I onu našu, staru, što nitko ju znat' ne smije

Neki novi klinci jednom će je negdje pronaći
Radoznali i sretni, u naše skrivane tajne će zaći
Pročitati kako ljubavi prave nikada ne stare
Čak ni kad im vjetrovi vremena stranice kvare

Autor: Darko Balaš

Suđena zora....

Pitam se, hoćeš li znati kako sanjam
Jednom, kada prođe sve ovo
Kako ti kosu s čela sklanjam
Jer, za mene, niti ne postoji ništa novo

Znam, bit ću stranac nakon dugog putovanja
Jedan u nizu što su te nakratko dotakli
Vjeruj, ljubav vremenom ne postaje manja
Nakon svega, od maštanja svojih, nismo se makli

Ja htio sam luku, ti široke pučine i oceane
Priču sam snio sa sretnim svršetkom
No, u svakoj priči jednom smrtno te rane
Nestala si, odlutala negdje za drugim početkom

Pitam se, hoćeš li znati koliko te trebam
Jednom, kada se umoriš od maštanja i mora
Još uvijek sam tu da srce ti predam
Kad' napokon svane, ta naša suđena zora

Autor: Darko Balaš

Zakletva...

Postoje veze, neraskidive
Postoje dubine, nesagledive
Postojiš ti, ljubavi moja
I silni svjetovi bez broja

U svakom, tebe sanjam
Tobom, besmisla sklanjam
I volim, kad sve se drugo vrti
I znam, voljet ću i nakon smrti

Tebi, zakletvu sam dao
Pred sve ponore stao
Podigao pogled ka zvijezdi
Tamo, gdje tvoj se osmijeh gnijezdi

Jer ti, ti samo si moja dama
I nikada, nikada nećeš ostati sama
Dok dišem ljubav ovu
Svakim danom svježu, svakim dodirom novu

Znaj kako imam snage
Znaj, sve su mi ludosti drage
I nikada neću krenuti dalje
Bez obećanja što duša ga šalje

Ova ljubav nikada neće proći
Do ruba pakla ću poći
Ako treba, preletjet daljine
Voljet, dok svemir ne mine

Autor: Darko Balaš

Zauvijek...

Zalud nas život u prah sjete mrvi
Ostali smo klinci, s rukom u ruci
Uvijek u ljubavi i u ludosti prvi
Zajedno u radosti, zajedno u muci

Zalud prolazne su kiše i ljudi i vlade
Ostali smo svoji, na igralištu snova
Još tvoj mi pogled slatki uzdah krade
Još traje ta igra, svakim danom nova

Zalud ratovi i krize, gluposti i vođe
Ostali smo otok u predgrađu raja
Svaka nam oluja zaprijeti i prođe
Ljubav štiti male, i nema joj kraja

Zalud godine teku, jer vremena nije
Ostali smo vječnost, satkana u dvoje
Naš je mali svemir još jači nego prije
Sazdan je od duše... i tvoje i moje

Autor: Darko Balaš

Imaš me....

Imaš me, eh, znaš ti to
Na dobro ili na zlo
Otrov je u meni duboko
Želja i strast, kroz tvoje oko

Znala si kako se to radi
Srce iz grudi vadi
Uzela ga pogledom obećanja
Ostade ranjeno, tebe sanja

Pjesma sirene i dodir u noći
Zbog njih ću kroz pakao proći
Samo nek' te još jednom imam
I mrvice sa stola primam

Ah, smrtonosan zov je žene
Cilj pogodi, nikad ne skrene
Bio sam laka meta
Lažiran broj ruleta

Mmmm, još uvijek si tu
U dahu, u krvi, u svakom snu
Imaš me, kao i prvoga dana
Moja propast, jedina mana

Sve što imam samo je tvoje
Još sanjam otok za dvoje
Nestati neće, dok god postojim
Poljubac svaki, tvojim usnama brojim

I drhtim, trnem kao prvoga puta
Kad' vječnost je trajala ta minuta
Imaš me, pogledi su se sreli
Znaš ti to, držiš svijet moj cijeli

Autor: Darko Balaš

Knjižara bajki.....

I sam svijet, do tada siv, bezličan i neprivlačan, kao rezultat igre božanskog stvaranja koje ljudi jednostavno više ne vide u bezumnoj utrci za sigurnošću, za koju misle kako će im uvijek dati netko drugi i u bolesnoj želji za uvijek više i više materijalnoga; postajao je pjesma ispunjena vedrinom kada ga začaraju čarobni kristali tih, tvojih očiju. Jednom davno i u mom svijetu izblijedjelo je sivilo, kada ga je prvi put obojala duga tvog osmijeha, za tebe običnog, svakodnevnog, a za mene izvora same esencije ženstvenosti, koja me ostavila potpuno izgubljenog u prostorima knjižare što se iznenada, nekim čudnim plesom života, pretvorila u mjesto koje čuva uspomenu na taj vanzemaljski osmjeh čak i sada, kada uvijek iznenada usporenim korakom, prođem kraj nje. Tada, u tih nekoliko sekundi prolaska i moje lice ozari osmijeh koji bezglasno uputim u tvom smjeru, iako možeš biti i svemire daleko, zaboravljajući koliko naši zajednički osmjesi mjenjaju ne samo nas, već i svakoga onog tko je tada tu i nesvjesno osjeća koliko pripadamo zajedno. I mijenjamo cijeli svijet.
Prođem tada i nastavim, obogaćen potvrđenim sjećanjem na vilinsku ljepotu tvoga lica, koje me još dugo prati do samog kraja puta. I još dugo, onaj osjećaj duboke svrhe i neprolaznosti, lebdi negdje u nedorečenoj blizini, ispunjen tobom kao da vrijeme uopće ne postoji, kao da si i ti u našoj knjižari ostavila samu esenciju sebe.
Iako si daleko i tada toga nisi svjesna, okrenuta putevima vlastitog života sa svim svojim čudnim skretanjima i stranputicama, svjetlost tvojih očiju čini i moje ljepšima jer odražavaju sjećanje na trenutke kada su se ogledale jedne u drugima. I ja sam bogatiji za taj odraz jer sam vidio ono što je najljepše i utkao to u vlastitu ljepotu. Zauvijek. Ženu čiji unutarnji sjaj ne mogu pomutiti nikakve prolazne gadosti ljudskog neznanja i neprepoznavanja onoga što je jedino vrijedno. Taj tren, kada duše prepoznaju jedna drugu i traju zajedno, iako vremena i prostore daleko. 

Sjaj i dalje, sjaj uvijek kada to budeš mogla, jer tada svijet postaje mjesto beskrajne čarolije. 

A knjižara... ona je bajka u kojoj stanuje moja duša, tražeći te u pričama na stranicama knjiga....

Autor: Darko Balaš

Ubili smo ljubav...

Ubili smo ljubav, srećo, jesmo li sami ili je kriv drugi neko
Tko će ga znati, možda je suđeno tako, u beskraju, daleko
Sve ljubavi prave s olujom stignu i nestanu negdje iza duge
A naša isto, potražit će nebo, tamo, gdje odlaze i sve druge

I kad bi se rodio opet, žalio ne bi, što sam te oblaku krao
Suncu uzeo svjetlo, kiši oteo kapi, anđelu zakletvu dao
Dušu svoju nebesima puštam, za samo jedno sutra
U kojem sanjat ćeš samnom, ostati moja, do ranog jutra

Ja moram dalje, vremena za nas nema, potrošismo snove
Nek nosi me vjetar, sad kad te nije, u zaludne krajeve nove
Možda je odluka božja, nek' tražim te kroz neke druge kiše
Tko će ga znati, možda je suđeno tako, u vječnosti piše

Ubili smo ljubav, srećo, jesmo li sami ili je kriv drugi neko
Tko će ga znati, možda je suđeno tako, u beskraju, daleko

Autor: Darko Balaš

Sjeti se...

Sjeti se, dlana mog na obrazu, molim te, još počiva tamo
Sjeti se, kako tražio je dom na tvom licu, još jedan tren samo
Ćutim ga i sada, dok prazna neba svakom mišlju brojim
Bez njega ugasla sam zvijezda, bez njega ne postojim

Sjeti se, koliko boljelo je vrijeme kad trebala si poći
Sjeti se, brodolomac sam bio što gubi te u noći
Još samo dodir bio je put do sigurne obale spasa
Bez njega ostade pučina praznine, krik galeba bez glasa

Sjeti se, kako sve što jesam u taj kratki dodir je stalo
Sjeti se ne izgovorenih riječi, jer svaka je bila premalo
Da objasnim sebe, kako na tvom licu tražim stazu do luke
Koja ostat će za vječnost, tu, u mirnom zaljevu moje ruke

Sjeti se, malena moja, mog dlana, tu u mislima nasloni glavu
Kroz njega sjeti se mene, srcem proživi ljubav, jedinu, pravu

Autor: Darko Balaš

Ljubavne priče......

I ne žalim nimalo
Što bilo je tako
Srce te imalo
Pa izgubilo lako

No, svjetlo ne umire
Ja živim dalje
Kad zvijezde se smire
Duša se nebesima šalje

I znaj, preživjet' ću
Ja umijem, ja mogu
Još uvijek naći sreću
Oprostiti Bogu

Život uzima, život daje
Igra je to ljubavi i sjene
Od postanka traje
Za sve muškarce i žene

Čovjek je čudo svemira
Slomljena srca postaje jači
Dijete traganja, dijete nemira
Svaki korak sudbinu znači

I ne žalim više
Jer, usudih se voljeti
Za jednu pjesmu se diše
Nisam odabrao odoljeti

Jedan dan u beskraju
Vrijedi tisuću života
Samo ljubavne priče traju
U njima, cijela je ljepota

Autor: Darko Balaš