Znam, doći ćeš...

Korak tvoj slutim, u vjetru ga čujem što ljubav se zove
On puše sa zvijezda, niti sudbine veže u zaplete nove
Znam, doći ćeš, još u meni tečeš na platnu života
U srcu stari film traje, glumac je glavni tvoja ljepota

Osjećam kako sve si mi bliže, naš vihor još prohujao nije
S ruba svijeta se vraća, tamo, gdje sva sjećanja krije
Znam, doći ćeš, još jutra maziš osmjehom dive
U prvoj misli ga spoznam, sve slike u meni žive

Lice ti vidim, trag tvog poljupca kušam na usnama žene
Stanuješ u njoj, slatkoćom svojih zamjenjuješ njene
Znam, doći ćeš, još film svaki samo tvoju ulogu nosi
U svakoj sam lopov, što kroz druge, jedino tebe prosi

Znam, doći ćeš, još u meni tečeš na platnu života
U srcu stari film traje, glumac je glavni tvoja ljepota

Autor: Darko Balaš

Eh, kad bi me samo voljela....

Eh, kad bi me samo voljela
Opet bih plesao s vilenjacima
Ostavio za sobom mjesta ogoljela
Kroz pustinje, tragao za znacima

Eh, kad bi me samo voljela
Slušao bi poruke koje k tebi vode
Nit' sudbina ne bi mi odoljela
Povezane duše moraju do slobode

Eh, kad bi me samo voljela
Znao bih zašto čekam taj pravi tren
Ne bi stvarnost bez tebe boljela
Znao bih da sam samo zakratko njen

Eh, kad bi me samo voljela
Znao bih kako nešto izgubljene pazi
Ruši stvarnosti, liječi srca oboljela
Vodi ih susretu, na istoj stazi

Eh, kad bi me samo voljela

Autor: Darko Balaš

Mala noćna poruka 3...

Život me naučio boriti se. I kada je sve jednostavno i lako i kada se čini kako je sve nemoguće i kako ne možeš učiniti niti sitni, slijedeći korak bez napora koji zahtijeva tvoj poslijednji atom snage koji imaš skriven negdje u rezervi, što dolazi sa samog dna duše, a čini ti se da si ga odavno potrošio. Tek tada, na točci izbora između čarolije i blata prosječnosti, čovjek spozna koliko je u stvari moćan, koliko sam ne pozna svoje granice i koliko ima snage boriti se za ono što želi i za što smatra kako je vrijedno postojanja.
Ljubav otvara čarobna vrata neke druge dimenzije u kojoj je apsolutno sve moguće, samo ako dovoljno vjeruješ u nju, ako zađeš negdje izvan granica materijalnog koje se čine čvrste, neprelazne i solidne. U stvari su potpuna laž, jer ne mogu zaustaviti one koji se iskreno vole i koji su namijenjeni jedno drugome. Mnogi se spotaknu i odustanu, provodeći svoj život na marginama života, svakodnevno plaćajući svoju slabost pitanjem: “Jesam li mogao učiniti više?” I u vječnoj gorčini što su odustali od svojih snova.Tada, život se pretvori u bezličnu kolotečinu i zavist prema onima koji nisu odustali na preprekama. I svi zaborave sanjati, kriveći sudbinu i uzaludno se tješeći kako bolje nisu mogli i kako je ono što su željeli bilo nedohvatljivo i nemoguće.
Potpuno pogrešno. Ja od svojih snova ne odustajem tako lako, a to su snovi o jednom anđelu čiji osmijeh natjera i sam svemir da se nanovo rodi. Znaj kako neću tako lako odustati od nas, znaj da neću zaboraviti ono što smo imali možda samo jedan tren, a dostaje za cijeli život, znaj kako tu čaroliju koju smo oboje osjetili ljudi traže od samog postanka svijeta. Jer što će nam svijet preživljavanja, dokazivanja moći i produženja vrste, ako se ne usudimo voljeti, ako se ne prepoznamo i nastavimo dalje mireći se sa sudbinom i žaleći cijeli život. Borit ću se do poslijednje kapi krvi ne bi li shvatila koliko te trebam i znam da te ne mogu skriti od mene niti s druge strane granice života i smrti. Svi oni koji nas žele razdvojiti. Spavaj mirno voljena, jer ja zauvijek bdijem na straži ljubavi
Moj si san i ja nikada neću prestati sanjati. Potpuno otvorenih očiju.

Autor: Darko Balaš

Vjerujem u tebe...

Kad stanu vlakovi moji što voze do sreće
Kad kiše isperu posljednju stanicu nade
Prolomi tuge jedino vjeru zaustavit neće
Kako čekaš me, negdje, na kraju balade

Kad slome me slutnje i nestane mi neba
Kad rane me daljine i izgubim trag puta
Meni samo svjetionik u tvom liku treba
Vodi me domu, tamo, gdje srce ne luta

Kad sustignu me zvijeri u raljama života
Kad primaknu se lovci na korak od duše
Siguran zaklon u bijegu tvoja je ljepota
Pred toplinom njenom, strahovi se sruše

Vjerujem u tebe, vjerujem, ljubavi moja
I kad svi svjetovi moji nestaju kroz tame
Putokaz od svjetla ta dva su oka tvoja
Kući me vode, u nježno naručje dame

Autor: Darko Balaš

Knjiga života......

Donijela ju je knjiga života, da, utkala je u njenu stazu one čarobne niti koje nevidljivim vezama putuju između srca i nose korake uvijek u smjeru spajanja. Niti su to koje mogu vidjeti samo oni čije oči gledaju preko varljivih stranputica svijeta, preko povrijeda, ljutnji i izgubljenosti, preko iluzija o odvojenosti jedne duše od druge. Nisu to vanjske oči, o ne, one se nalaze na onom skrivenom mjestu duboko unutra, one gledaju i kada se čini da više nema puta. One jedine mogu slijediti taj nebeski vez koji je satkao svemir i njime zauvijek povezao ceste ljubavnika, čak i one koje se čine da putuju u potpuno suprotnim smjerovima. Sreo sam je baš tu, na mjestu gdje duše moraju pronaći jedna drugu nakon lutanja, i znao sam da nas sva naša putovanja uvijek vraćaju k njemu.
To mjesto može biti bilo gdje na stranicama knjige života, bilo gdje na tako nebitnim stanicama realnosti, ali ono se uvijek iznova stvori jer je zapisano u svakom od naših srca. I ona će nas uvijek, putokazom koji je potpuno nevidljiv drugima, dovesti tamo gdje smo trebali biti. Zajedno. Da, vidio sam taj putokaz, osjetio niti u dubini njenih očiju kada me je prepoznala i kada sam u odrazu te dubine ugledao jedino sebe. Nije to trajalo dugo, ili je trajalo čitavu vječnost, odrazi su postali jedno i sve je zastalo, sve postojalo samo u tom spajanju bez riječi, samo u tom jedinom mjestu kome, čak i neznajući, oduvijek pripadamo. Knjiga života, otvorila se nakratko na našem raju, koji je zauvijek u nju zapisan.
Kada je tren nestao i stvarnost ju povela u nekom samo njoj poznatom smjeru, ja ostao sam još malo, utkao u sebe čaroliju njenih očiju koje su još uvijek bile tu tom svojom neprolaznom ljepotom i koje su mi potiho šaputale poruku bez riječi kako niti jedan moj korak nije bio uzaludan. Poruka je to koja će me opet dovesti tamo gdje trebam biti, obećanje je to koje putuje tim nitima i vezama koje je satkala božja svjetlost da bude glasnik nade i u maglenim daljinama, knjiga života otvorit će se opet na našoj stranici. Ona me vodi iznova u smjeru njenih očiju, ona svaku moju stazu čini poznatom i sigurnom dok mi negdje, duboko tamo negdje unutra, miluje srce jedinom rečenicom koja odjekuje sudbinom:
"Srest ćemo se opet ljubavi moja".

Autor: Darko Balaš

Samo zamisli...

Samo zamisli, samo zamisli kako si tamo
Na mjestu gdje sreću se snovi
Jedino ti i ja tu tajnu znamo
Zatvori oči, naše vrijeme dozovi

To nam nitko ne može krasti
Nema tu ljudi, zavisti, nit' bola
Tu nikada naša zvijezda neće pasti
Tu nam srca nisu presječena na pola

Samo zamisli, kada te sustignu sjete
Iza sklopljenih kapaka sanjaj na javi
Neka te pljuju, kažu kako si dijete
Oni su mrtvi, više ne slijede onaj put pravi

Gdje god bio, ja dušu ću ti čuti
Sklopiti oči i poletjet prema snima
Natjerat cijeli svemir neka zašuti
I ja prizvat ću snove, jer ti si u njima

Samo zamisli, povjeruj u čuda i priče
Svemir će čuti i povezati nam niti
Znaj, sve što je stvoreno prvo u srcu niče
One koji vjeruju, nebeska sila štiti


Autor: Darko Balaš

Najljepši plod samoga neba...

Noćas, opet molim nebesa
Neka te stvore od bilo kuda
Spase me kletve Božjeg bijesa
Još te u meni ima posvuda

Još jesen na tebe miriše
Na najljepši plod samoga neba
Bez njega ni mene nema više
Bože, koliko mi tvoj osmijeh treba

Zraka sunca u tmurnome danu
Moj osobni komadić raja
Pustila si srećo neka vatre planu
I gore životom, do samoga kraja

Mislio sam, odnijet će te kiše
Sprati tvoj miris sa duše
Svakim danom, ja... trebam te više
Kroz beznađa, divlji vjetar puše

Kamo su te odvele staze sudbine
Možda negdje gdje anđeli lete
Ja, pratit ću trag zvjezdane prašine
Već noćas krećem, put tvoje planete

Autor: Darko Balaš

Čarolija...

Ključ...

Postoji čarolija na rubu svemira
Zagonetka, u kolijevci od nemira
Taj mozaik žudnje u tvom oku
Poziv u tajnu, svjetove duboku

Neistraženu, samo rijetkima znanu
Što srce topi kao pahulju na dlanu
Čeka, osmijehom slatko skrivena
Šapuće: "Otkrij, što znači biti žena"

Postoji čovjek koji svjesno će poći
Tragom te tajne do beskraja doći
Srušiti kule na vječnoj straži
Bez riječi ga pozovi, samo zatraži

Jer on je vitez što dane tobom broji
Još ima snage, pred tajnom stoji
I nosi mač što ljubav se zove
Ključ za sve tajne, ključ za sve snove

Autor: Darko Balaš

Na rubu noći...

Svi jednom vole, onako, kad duša se daje
Dotaknu ljubav, otvore srce, pobijede zbilju
Sjećanje na to do samog kraja im traje
Kad bili su samo dodir daleko životnom cilju
   

Svi jednom plaču, onako, kad uzdah zaboli
Izgube sebe, sve svoje snove, izgube vjeru
Jest, život je takav, to nas ne uče u školi
Kako vjetrovi sudbine pušu, svjetlost isperu

Svi jednom lutaju, onako, kroz tunele tuge
Jer misle: let leptira više nikada neće doći
No život, uvijek pošalje anđele druge
Koji šapuću nježno: "Jednom, i ovo će proći"

Odlaziš polako, gubiš se u magli, ja idem dalje
Još samo tragovi tvoji međ' zvijezdama traju
Jer svemir ne zaboravi nikog, novu nadu mi šalje
Kako i lutanja moja konačno dolaze samome kraju

Svi jednom vole, onako, kad duša se daje
Ja dao sam sve i napokon mogu na počinak poći
Čujem tvoj smijeh i daleki odjek psa kako laje
Ka zvijezdama krećem, tamo je dom, na rubu noći

Autor: Darko Balaš

Žena...

Ljepota žene nije isključivo u njenoj vanjštini. O da, sreo sam u životu prelijepe žene bez supstance i predivne žene koje zrače ljubavlju, profinjenošću i seksipilom svakim svojim pokretom koji je melodija čiste ženstvenosti, one nenaglašene, one što se jedino može osjetiti u trncima koji završavaju u vrhovima prstiju muškarca. Ova ženstvenost dolazi od ljepote koja se krije unutra, ova magnetna energija suptilno zrači spoznajom o vlastitoj privlačnosti. Ja jesam, ja sam žena. Ona koja mora zadovoljiti sve norme što su joj tisućljeća nametnula kao breme, ona koja se bori i kada su sve druge borbe uzaludne. 

Ona koja zna da jedino njenom voljom svemir može procvjetati novim životom, obnoviti se i nastaviti dalje. I sve to uz osmijeh, onaj potez kistom bogova koji su je stvorili kao najveličanstvenije biće koje postoji. Naoko krhka, nježna i jedini ukras kojim muškarac može u potpunosti začiniti život, a duboko unutra vulkan ideja i inteligencije koji jedini može promijeniti svijet nabolje. 

Ona ne postavlja pitanja jer već unaprijed zna odgovore, ona obriše suze i nastoji ukrasiti svijet prkosnim osmjehom ljepote. Ne brine ju što je pala, već je li itko vidio njen pad, ona duboko unutra sluti energije što se kao nevidljive niti provlače među ljudima, ona zna. U svakom meteoru koji zakači zemljinu atmosferu i sagori poput iznenada ugasle svijeće, ona će vidjeti zvijezdu padalicu i zaželjeti ostvarenje svojih najintimnijih snova koje nikome nikada nije niti spomenula. Ona je tajna vrijedna otkrivana kroz stotine života. Jednostavno; ona je žena.

 
Autor: Darko Balaš

Mi sanjati znamo...

Kad napustiš svoje najluđe sne
Znaj, i dobro i zlo, proći će sve
Duša je vječnost, ne sitna minuta
Katkada leti, katkada luta

Tu nema krivice, niti stalnoga jada
Sve prošlosti ljudske, stvaraju sada
I kad se čini da put nas vodi dalje
On k snovima kreće, signale nam šalje

U oku djeteta, u pjesmi, u knjizi
Pogledaj dobro, Stvoritelj je uvijek u brizi
Kad pomisliš kako svuda je tama
Neka nevidljiva sila bdije nad nama

Kao slutnju, osjećaj, čujemo je unutra
Ona je putokaz za bolje sutra
Onaj tko zastane čut će joj glase
Poruke su tu da nas od beznađa spase

Snovi su ono što duša zaželi
Bez njih smo mrtvi, više nikada cijeli
I kad nam svijet urla kako nemamo kamo
Nasmijat ćemo se glasno, mi sanjati ZNAMO

Autor: Darko Balaš

Naš minut vječnosti...

Nekad, pod jednu zvijezdu smo stali
Pogledali se samo i odmah sve znali
Ukrali dugu kad god smo to htjeli
Kraj krhotina duša, mi bili smo cijeli

Nekad, ljubav je putovala s nama
Vitez bez mane i graciozna dama
Tad, magijom svojom dotakla je druge
Svijet, krasio se bojama s naše duge

Nekad, cijeli svemir u jedan sat je stao
Taj sat kad sam mu zakletvu dao
Kako minut je svaki jedan život za sebe
Rađanja vrijedan, jer ima tebe

Nekad, ostalo je negdje na rubu noći
Tad dolaziš mi opet, jer neću moći
Pogaziti sebe i krenut u daljine
Čekat ću naš minut dok vječnost ne mine

Autor: Darko Balaš

Mala noćna poruka 2...

Koliko nježnosti želiš da ti pošaljem u ovoj noći, kada mi srce žudi za tvojim glasom i tvojom rukom koja je isprepletena sa mojim prstima koji te svakim svojim pokretom žele dodirnuti i nježno slijediti liniju tvog dugog vrata stvorenog za blage poljupce i koji svakim doticajem slave njegovu svemirsku eleganciju. Nema mi te danas i moj dan završava prazan i potpuno uzaludan jer ga nisu ukrasile tvoje oči, tvoj osmijeh, tvoja nježna duša koju mi otkidaju svakom rječju koja ju ispunjava bilo čime drugim osim ljepote. Moj prelijepi anđele, strašljiva moja ljubavi u kavezu onih koji te ne razumiju. Ja sam borac za tvoju sreću i putujem svakim dahom kako bi donio malo mira i ljepote u tvoje snove. 
I briga me za cijeli svijet; njegove gluposti i besmisla. Jedini smisao je kada dotaknem tvoje srce ovako umjetnošću riječi i ulijem u njega snagu za sutrašnji, novi dan. Spavaj voljena, spavaj snom slobode i neka svaki tvoj korak sutra, bude ispunjen spoznajom kako si jedinstvena, posebna i drukčija od svake druge. Odbaci sve nesigurnosti u svom sutrašnjem danu i živi ga, znajući kako te razumijem i štitim od svih.Tu sam, osjećam te i pružam ti ruku iznova i iznova u nadi kako ćeš je jednog dana prihvatiti i biti sretna. Neka je sva snaga ovog svijeta uz tebe i neka te anđeli nose prema sreći ma gdje ona bila. Jednoga dana shvatit ćeš koliko sam te iskreno volio. 

I živio za tebe. 

Autor: Darko Balaš

Mala noćna poruka...

Gledam te danas, kako odlaziš tim svojim profinjenim korakom, ponosita i uspravna kao vizija nestvarnosti koja svojim korakom ukrašava svaku stopu one jadne stazice koja odjednom postaje čarobni put ka nekom skrivenom, tajnom kraljevstvu. I ostavljaš svog viteza u praznini, uz duboki uzdah želje neka samo još jednom ugradi svaku crtu tvog božjom rukom izvajanog tijela u svoj um, prije nego zamakneš negdje u samo tebi znani kutak gdje se skrivaju princeze. Pratio sam te dugo pogledom, kao i uvijek kada odlaziš, u nadi da ćeš još jednom uputiti taj baršunasti, nježni osmjeh negdje u mom smjeru i učiniti da sve drugo ne izgubi taj trag umjetnosti i posebnosti koji ostavljaš za sobom.
Ali, otišla si, ostavljajući me nemilosrdnom stisku prosječnosti koju jedino ti možeš razbiti na komadiće samo jednim kratkim bljeskom tih tvojih dubokih zdenaca svjetlosti na licu. Svaki pokret tvog tijela u tom nebeskom koraku, melodija je čiste profinjenosti koje se nebi postidjeli ni dvorovi srednjoeuropskih kraljeva kada bi mogli imati tu čast da nekim vremeplovom na tren dođeš na neki od balova i zaustaviš u vremenu svaki pogled koji bi na tebe pao. Ovako, zaustavila si moje srce i um u fatamorgani ljepote koja nije isčeznula niti večeras dok svojim siromašnim riječnikom pokušavam opisati neopisivo i prenjeti u tekst ono za što je svaki izraz samo blijeda slika nečega što bi dostojno prikazao samo velemajstorski kist nekog od davno nestalih umjetnika, poput Leonarda da Vincija. Jer doista, ne postoji niti jedna riječ koja može opisati svu ljepotu i eleganciju koja oplemenjuje moj život kada si ti u njemu.
Tada, ja doista živim.

Autor: Darko Balaš

Pjesmo moja...

Pjesmo moja, poleti daleko, jer srcem te pišem, što tragove sanja u njenom sjećanju prati
Kada vrijeme stane i sruše se zbilje, negdje, na tihoj obali duše, ona će znati
Kako snagu ti neće srušit daljine, nit' beskraji svijeta, nit' strašni krici oluje
Jer ljubavlju letiš što svemir je stvori, a od korijena vječnog svaki ljubavnik snuje

Odjekni klancem samoće i nek odjek ti moćan nove vjetrove stvara
Nek' nose te preko pustinja čežnja, zabluda ljutnja, pognutih glava mlada i stara
Neka te začuju srcem jer i za njih pjevaš, za svakoga onog tko kroz tuge te traži
Ti budi im nada, ti budi im druga i njihova zvijezda, što zauvijek sija na nebeskoj straži

I nek se podignu glave, nek se napune zdenci, što presahli bolom za tobom vape
Pomiluj svojom čistom vedrinom smrknuta lica, nedaj da ih iskrive očaja šape
U vremenu ovom što trga i krade, otkida dušu od duše i tjera nas neka po trnju krvarimo bosi
Ti budi istine vjesnik i amora strijela što letom svojim umornom biću poruku nosi

Pjesmo moja, ljubav te zovem, iz dubine te stvaram i golu predajem lopovu životu
O da, na obali duše i ona će čuti, otvorit oči svog bića i u tren prepoznat tvoju ljepotu

Autor: Darko Balaš

Vrijeme u vremenu...

Znam, vrijeme ne postoji
Samo tihi uzdasi tvoji
Daleko, svi su ljudi
Tu, sigurna, kraj mene budi

Mi pišemo priču toplinom
Krećemo zlatnom dolinom
I sam svemir je stao
Sve što je stvorio, nama je dao

Slutiš, kako napolju kiši
Na grudima mojim slobodno diši
Tu, ničega drugog nije
Nestaje poslije, nestaje prije

Ostaje samo vječno sada
Daleko od ovog prljavog grada
Mi oteli smo trenutak Bogu
Ni svršetci svijeta tu ništa ne mogu

Neka te ništa ne brine
Satkani smo od zvijezdane prašine
Mi pripadamo posebnom plemenu
Krademo vrijeme u vremenu

Autor: Darko Balaš