Odaja tajni...

Čudan je taj put sudbine, prepun skretanja koje vode u katkad nama potpuno neznanom smjeru. U trenutku kada pomislimo da je svaki i najmanji putokaz znan našem srcu i kada ono sluti kamo će ga odvesti ples života, neki iznenadni preokret odvede ga u potpuno drugi kraj, dotad neviđen i neistražen. I ponovno počinje otkrivanje, ponovno spoznavanje koliko je svaka nit našeg puta istkana čarobnim prstima stvoritelja koji spaja duše i srca koja su zauvijek mislila ostati razdvojena. 

Treba obrisati s očiju prividnu koprenu površnosti i shvatiti da svaki naš korak nije beznačajan i da uvijek vodi u smjeru koji je najbolji za naš daljnji razvoj u razumijevanju ljubavi. Svaki impuls, svaka i najmanja misao, utkani su u te korake koji se katkad čine kao besciljno lutanje, no jedina je istina da su oni određeni našim najdubljim željama i najdubljim osjećajima. Jedino što ih čini nesigurnim je naša uvijek konstantna nevjera u fantastičnu kreaciju čiji smo sastavni dio i potreba za dramatizacijom jednostavne činjenice da možemo ostvariti sve što poželimo. 

Da, previše je fantastična ta istina i mi odbijamo vidjeti koliko možemo biti prelijepi i moćni baš onakvi kakvim smo stvoreni. Tisuće godina evolucije, borbe i zatvaranja očiju, čak i straha od preuzimanja odgovornosti za vlastitu sreću učinile su da se poput male djece igramo skrivanja s mogućnošću vlastitog ispunjenja i ostvarenja svih svojih snova. No, za ostvarenje baš tih snova, naših snova, mi smo i rođeni. I nizašta drugo. Samo za to. I jedini kompas koji vodi u tom smjeru naše je srce i ono nepogrešivo uvijek pokazuje u pravcu sjevera svaki put u koliziji s umom koji uvijek anlizira, procjenjuje i dovodi u sumnju. Ostavljamo kompas daleko u predsobljima dvojbi, strahova, nepovjerenja našeg uma koji je uvijek produkt okoline i tavorimo u sigurnosti neistraživanja puteva kojima smo trebali poći i samim tim umiremo. Umiremo, jer se nismo usudili slijediti kompas koji nam uvijek nepogrešivo pokazuje put kroz oluju i sigurno utočište za ljubav zbog koje smo stvoreni. I na kraju, mirimo se sa mediokritetima i osrednjošću sluteći duboko u sebi da naša misija nije ispunjena. 

O da, opravdavamo mi to stanje teškoćama života, ljudskom zlobom, čak i nenaklonošću proklete sudbine, no jedina je istina da smo se jednostavno bojali vjerovati da za nas postoji ono što nam rođenjem i pripada. Sklanjamo pogled u stranu ne želeći priznati samima sebi da smo jednostavno bili kukavice. Tada, srce postaje odaja tajni u koju zakopavamo sve neostvarene snove, sve prelijepe osjećaje koje smo željeli a nismo se usudili osjećati ih i na lice navlačimo masku kao ključ koji još više zatvara našu odaju u koju više ne želimo pustiti nikoga. Naša tajna odaja prepuna je života, prepuna je nas samih, povredljivih, tako otvorenih i željnih, a u istoj mjeri i turobnih, razočaranih i povrijeđenih. 

Da, napučena je ta naša skrivena prostorija svime onime što osjećamo najdublje i što sami sebi potiho šapćemo da drugi nikada neće razumjeti. Ostajemo zauvijek skriveni, nepovrijeđeni i na kraju, nesretni. I sve zato što nismo razbili vrata te mračne odaje tajni, barem otškrinuli prozor prepun zvjezdanog sjaja, dohvatili kompas koji zauvijek boravi u njoj i sigurnim koracima zaputili se u smjeru sjevera. Jer jedino je tamo naš život, jedino na putu u kojem nas upućuje naše srce, nepogrešivo vezano sa samom kreacijom stvoritelja.

Autor: Darko Balaš