srijeda, 16. rujna 2015.

Priča o jednoj ljubavi...



Postoji jedan narod koji nazivamo Aboridžini. Žive na otoku kojem smo nadjenuli ime Australija ne pitajući ih i ne konzultirajući. Kultura im je maglovita i skrivena nama "modernim" nositeljima progresa, no jednu stvar ipak znamo. Oni govore da čovjeka čini njegova priča i da jedino na taj način, prenošenjem priče s koljena na koljeno, potvrđujemo da smo doista egzistirali i da je naša priča vrijedna slušanja i pamćenja. U skladu s mudrim savjetom ove tisućljetne kulture, ispričat ću vam jednu priču koja govori o tajnovitosti životnih puteva i naše nemogućnosti da sagledamo sve njegove skrivene zavoje i račvanja koja nas vode u nama nesagledivom i ponekad nepoznatom smjeru. No, svaki put izgrađen je s razlogom, a njegovi arhitekti ponekad smo i mi sami iako to ne možemo percipirati. 
Naša priča počinje u prostoru bez vremena, bez materijalnih oblika, patnje i izolacije. Počinje na mjestu ukupnosti ljubavi i ugodno-tople svjetlosti u kojem duše doživljavaju sjedinjenje sa stvoriteljem i evociraju svoja naučena iskustva te maštaju i planiraju nova. Duše su savršeni entiteti ispunjeni jedino svjetlošću, bespogovornom ljubavlju i mudrošću koju su skupljale nebrojenim iskustvima u našem, ljudskom svijetu. Nema ograničenja materije i duše slobodno krstare ogromnim prostorom prevladavajući enormne udaljenosti jedino snagom svojih misli. Sve je moguće i sve je bestežinski lako, sve što požele jedino je jednu misao daleko. U tom svijetu jedna mala, savršena duša zaželjela je iskusiti dotad neopisivu ljubav i njen opozit ; neopisivu bol. Bez jednoga iskustva, znala je da nikada neće moći spoznati drugo, nikada moći usporediti savršenstvo ljubavi s njenim drugim licem i tako ostati uskraćena za znanje o emocijama koje je postavila kao svoj razvojni cilj. Zadatak joj nije bio nimalo lak, teško je u mnoštvu savršenih bića ispunjenih jedino ljubavlju pronaći jedno koje će joj pružiti iskustvo bola, no bila je uporna, te neumorno tragala dalje, uvijek u nadi da će pronaći rješenje za svoj problem. Mentalno je odašiljala svoje misli na sve strane, uvijek u pokretu, tražeći i nadajući se. Jednom, kada ju je nada gotovo napustila, napokon je dobila pozitivan odgovor. Duša slična njoj samoj, savršena i oblikom i ljubavlju pristala je učiniti ono što traži. Iako je dugo vremena tragala, mala duša isprva je bila zbunjena i ne razmišljajući, spontano je upitala:
-Zašto bi ti, savršenstvo kreacije i mudrosti, biće ispunjeno toplinom, dobrotom i ljubavi pristala da mi doneseš iskustvo boli?-Postoji samo jedan razlog- odgovorila je druga duša- ti želiš spoznati i ljubav i bol, napredovati na putu spoznaje ukupnosti emocija. Učinit ću to zato što te volim!
Obje duše potom su se rodile u različitim tijelima i šokom rođenja zaboravile svoj inicijalni dogovor te živjele svoje ljudske živote skupljanja iskustva potpuno odvojene jedna od druge, razdvojene putevima osobnih spoznaja. Marko je bio jedna od tih duša, naravno, potpuno nesvjestan postojanja na drugom nivou egzistencije, ukalupljen u norme i vrijednosti urbane kultura grada u kojem je živio, sa željama i nadama prilično sličnim onima njegovih vršnjaka i opterećen stotinama problema koji su sasvim uobičajeni u modernim vremenima. Ipak, negdje duboko u sebi, osjećao je neispunjenu prazninu, želju koju nije znao definirati i koja ga je tjerala da iznova i iznova krstari ulicama grada, ulicama drugih gradova i neprestano traga za nečim što mu nije dalo mira. Imao je nekoliko veza u prošlosti, no niti jedan put nisu ispunile njegova očekivanja i potraga se nastavljala jednakom žestinom i jednakom upornošću. Ipak, s vremenom, potisnuo je poriv za potragom, pomislio da je napokon sklopio mir sa samim sobom i okrenuo se želji za stjecanjem raznih znanja, najviše onih koja su u neposrednoj vezi s duhovnošću. S druge strane, postao je uspješni, mladi voditelj poslovnice jedne informatičke tvrtke koja je prepoznala njegovu gorljivu želju za znanjem i dala mu priliku da iskoristi tu svoju, nepresušnu energiju u kvalitetnom obavljanju poslovnih zadataka. Prazninu duboko unutra ispunio je putovanjima, držanjem predavanja pred stotinama klijenata i materijalnim uspjehom. Nadograđivao se kao osoba, postao omiljen među prijateljima i poštovan zbog svoje odanosti i profesionalnosti u poslovnom okruženju. No, želja za iskrenom ljubavlju, za koju su mu govorili da ne postoji i da se može pronaći jedino u romanima Danielle Steel nikada ga nije napustila. Shvaćao je da je sve što je pročitao, postigao i kupio, bila samo kompenzacija za unutarnji nemir koji ga prati od rođenja. On je vjerovao u ljubav na prvi pogled, čak i u trenutcima kada se činilo da je jedina stvarnost samo ispunjavanje dnevnih obveza. Nastavio je šetati ulicama svoga grada, ponekad izlaziti na mjesta gdje se okupljaju mladi da bi se prezentirali u obično lažnom, najboljem izdanju i nastavio je proučavati stotine knjiga o samospoznaji. 
Ništa ga nije pripremilo na događaje te sudbonosne subote. Bio je to noćni izlazak, jednak kao i svaki drugi, s uobičajenim pričama ekipe o problemima koji ih pritišću, udaljenim uspjesima nekih nepoznatih ljudi i markama poželjnih, sportskih automobila s bliještećih naslovnica časopisa. I, naravno, Markove lekcije društvu o ispraznosti materijalizma i potrebe za dubljom spoznajom svijeta oko sebe. Prvo što je ugledao, između stotina oznojenih lica diskoteke, zagušljivog bjeličastog dima desetina cigareta i stotina tijela u ritmu glasne glazbe bile su njene oči , ispunjene bezvremenskom dubinom boje čisto plavog neba. Svemir je zastao na tren, svi oblici izgubili su se daleko od Markovih čula, postojale su jedino njene oči koje je odmah prepoznao esencijom svoje duše i osjetio, po prvi put u životu, nevjerojatni intenzitet sreće koja je odjeknula ogromnim praskom cijelim, njegovim bićem. 
U tom, jednom momentu koji je mogao trajati djelić sekunde ili čitavu vječnost Marko je spoznao da je pronašao ono za čim je bezuspješno tragao čitavo svoje postojanje. Ljubav!Kažu da duše dogovore susret i prije kontakta samih, materijalnih tijela. Marko je to znao, jednako kao što je i nekim unutarnjim, skrivenim receptorima odmah osjetio neumitnu oluju promjene nakon koje ništa više neće biti isto. Razinu energije koja je prostrujala dotad zagušljivom diskotekom, mogao je gotovo fizički osjetiti u grudima, a te, nebeske oči, laserskom su preciznošću zauvijek otisnule neizbrisivi trag u cijelom tkivu njegovog bića. I sve to u nemjerljivo malom djeliću sekunde, sekunde koja je trajala duže od cijelog, Markovog dotadašnjeg života. Vrijeme je doista relativan pojam isključivo ovisan o subjektivnosti promatrača. Sve misli, planovi, dvojbe i strahovi, sjećanja i boli, munjevito su izbrisani, ostavljajući Marka poput praznog lista u knjizi na čijoj je prvoj stranici utkan taj par modrih izvora životne energije, par svjetionika u tmini diskoteke koji ga je ispunio trenutnom spoznajom o veličanstvenosti iskonske sreće. Sve je bila istina! Sve ono u što je godinama vjerovao spoznao je u jednom jedinom bezvremenskom dodiru čiste ljubavi, Danielle Steel bila je u pravu, dramatično u pravu! Ništa više nije bilo važno, kotač univerzuma zaustavio se na njenom licu i Marko je znao da će te nebeske oči biti dio njegovog života. Upoznavanje je prošlo prozračno lako, nekoliko izmijenjenih, zbunjenih riječi izmiješanih s tutnjavom glazbe i smijehom ljudi koji uopće više nisu postojali izdvojeni opnom kupole energije koja je združila dva bića u međusobnom prepoznavanju ljubavi. Marko je blago stavio ruku na njeno rame, a ona mu je odgovorila osmijehom koji je neupitno utvrdio temelje jedne buduće veze. Marija, to je bilo ime koje se krilo iza sudbonosnog pogleda, ostavila je Marku broj telefona i on ju je sutradan nazvao. Razgovor je bio lak, ispunjenim onim dobro znanim osjećajem koji šapuće umu kako osobu s druge strane poznaje već dugi niz godina. Te večeri, postali su par. Markova ljubav prema Mariji bila je potpuno čista, otvorena predaja punoga srca bez zadrški, skrivenih namjera i strahova nesigurnosti koja gradi nekada nepremostive zidove oko povrijeđenog ega. Činilo se kako svaka Marijina riječ, svaki dodir i pokret stvaraju zadivljujuću simfoniju bez i jedne krivo odsvirane note, savršenu melodiju koja rezonira spontanim titrajima Markova bića. Mala duša koja je utjelovljena u Marku spoznala je neopisivu ljubav. Marko i Marija, naravno, postali su nerazdvojni, on njen vjerni oslonac i snaga na putu završetka fakulteta, a ona njegova vjerna pratiteljica i suputnik na putovanjima koje je toliko volio. Zajedno su voljeli promatrati oluje nakon sparnih, ljetnih večeri, neopisivu snagu prirode i elektriciteta tako poznatu i njihovim unutarnjim bićima, ipak odvojeni i sigurni u toplom zagrljaju koji su dijelili u malom, ali udobnom stanu mirnoga grada. Marija je Marku na uho tiho šaputala kako je njegov zagrljaj jedina zona sigurnosti u kolopletu životne užurbanosti i beznađa, a on joj je odgovarao čvrstom obvezom vjernosti i ljubavlju toliko snažnom da je sezala u same, daleke dubine postojanja prije života. Svjestan intenziteta svojih osjećaja Marko je istinski poštovao Mariju kao osobu izvanrednog integriteta i zajedno s njom, duboko proživljavao svaki njen problem, svaki njen uspjeh do samog kraja fakulteta i jednog proljetnog dana zajedno je s njom i diplomirao. Iako je diploma bila Marijina, Marko ju je doživljavao svojom i bio ponosan na zajednički uspjeh. To joj nikada nije rekao, čak ni u trenutcima kada je Marija počela osjećati intelektualnu superiornost lažno potpomognutu diplomom što je dovelo do katkada i teških svađa. 
Godine su protekle u jednome dahu. Marko i Marija ostajali su zajedno bez obzira na vjetrove čija je snaga katkada orkanski ljuljala same temelje njihove veze i ponekad prijetila potpunim uništenjem. I uvijek je Marko bio taj koji je usmjeravao brod njihove ljubavi ka zvijezdi sjećanja na prvi pogled što je i dalje gorio u njegovim grudima, stalan, jak i bezvremenski neprolazan. Mala duša u Marku osjećala je da nastupa drugi dio pakta koji je sklopila u dalekim vremenima bez sjećanja i kroz maglu svakodnevnog života slala je Markovu umu tihe, jedva primjetne signale koje on nikada nije želio, niti htio prihvatiti. Marija je postajala daleka, nikada do kraja otuđena, vjerojatno rubom duše svjesna pakta iz prošlosti, ali konstantno usmjerena na probleme i koncentrirana na stvari koje ih razdvajaju. Brod je krenuo u samo jednom, ali sigurnom smjeru potpunog brodoloma. Marko je bio očajan, rastrgnut između čudne želje da zadrži Mariju bez obzira na sve i osjećaja da će tu želju platiti najskupljom cijenom. Iako u samom tkanju bića svjestan dogovora među dušama, on je i dalje odbijao prihvatiti neumitno, boreći se bez daha za još jedan dan, još jedan dodir, još jednu bol. U iskustvu Marijina sadašnjeg života ovo je bila još samo jedna veza, ne pretjerano različita od onih u prošlosti i onih u budućnosti, prolazna kao i svaki drugi oblik zajedničkog puta koji ljudi jedno kratko vrijeme dijele, a onda odlaze u potpuno suprotnim smjerovima gubeći se zauvijek u nejasnim kutcima sjećanja. To je bilo iskustvo života koji je odabrala njena duša i ona je samo slijedila te putokaze neumitno odgurujući Marka sve dalje i dalje prema dogovoru ustrojenom izvan prostora i vremena. Radila je to potpuno nesvjesno, dajući sve manje i manje ljubavi koju je Marko prihvaćao poput ovisnika, sretan za još jednu kap koja pokriva samo dno čaše intenzivne sreće što ju je proživio u onih nekoliko sekundi prvoga susreta. Iako je znao da apsolutno svako biće u svemiru zaslužuje iskrenu ljubav bez predrasuda i potpuno predavanje, Marko je nastavio živjeti u nekom čudnom svijetu samo-zablude uvijek se tješeći da sve oluje prolaze kao i one što su ih nekada zajedno proživljavali iz sigurnosti malog, sigurnog i toplog stana. A onda se pobunio, počeo prebacivati Mariji da mu ne daje onoliko koliko zaslužuje, potpuno ljut i ogorčen spoznajom o neuzvraćenoj ljubavi. Naravno, Marija ga nije razumjela, melodija njenih osjećaja više nije bila savršena simfonija i ona je jednostavno htjela nastaviti dalje. 
I to, zadnje jutro, Marko je nespretno zavezivao već pokidane konce zajedničkog života, noseći Mariji buket cvijeća kao i uvijek kako je to činio svakog mjeseca svih tih proteklih godina. Dočekale su ga Marijine suze i riječi odlaska izgovorene u brzini. Nestala je brzo kao i što je došla, ostavljajući Marka među zidovima očaja u koji se pretvorio stan iz kojeg je Marija netom prije odnijela sve svoje stvari. Do posljednje sitnice. Snaga atomske eksplozije potpunog beznađa razorila je Markovu dušu u tisuće sitnih djelića jednako neuhvatljivih i jednako bolnih. Sav život srušio se poput nesigurne kule karata odjekujući svojim hladnim padom u svakoj, izbezumljenoj stanici Markova fizičkog tijela i svakoj neizrecivo teškoj misli. Mala duša u Marku spoznala je neopisivu bol. I ponovno i ponovno bivala ranjena na svaku Marijinu hladnu riječ, a pogotovu kada mu je rekla da je ljubomoran na njenu diplomu. Krug se zatvorio, duša je spoznala savršenu sreću i savršenu tugu.
Dugo je vremena prošlo otada, Marko je snagom samo njemu svojstvenom gradio svoj novi život i svakim danom postajao osoba ispunjena spoznajom iskustva. Dugo je zamjerao Mariji na neuzvraćenoj ljubavi i iznenadnom, hladnom odlasku. Ponekad su ga očaj i ogorčenje vodili putevima koje nikada prije nije prepoznavao niti razumio kod drugih. Čak je jedno vrijeme hodao i hladnim stazama mržnje koje jednako uništavaju i mrzitelja i objekt njegove mržnje, zapravo svakog onog tko zapne u njihovo blato ljutnje i razočaranja koji razaraju energiju bića. Bio je u tunelu najdubljeg mraka ljudskih zamjeranja koji su mu dane pretvarali u tamni plašt bola koji je pulsirao u grudima. Tada, Marko je zastao, podigao glavu i napokon shvatio. Shvatio je da sada dublje spoznaje ljudske osjećaje i da je život nešto puno više od obične euforije, bilo pozitivne ili negativne. Shvatio je da ljubav treba i dobiti, ne ju samo bacati drugome u nadi da se sve mora vratiti istom mjerom, shvatio je da katkad uzvraćanje neće doći od iste osobe. Znao je da ljubav potpuno zaslužuje. Negdje duboko u srcu sjetio se pogodbe izrečene u životu prije života, a bol prihvatio kao kamen temeljac povratka sebi i novom učenju jer potraga za uvidom i istraživanjem tajnovitih puteva duhovnosti uvijek kreće nakon emocionalnih potresa. Duboko, u samom središtu svog bića, zahvalio je Mariji na tome. I Marko je naučio jednu od najvažnijih životnih lekcija, spoznao je nevjerojatnu snagu oprosta, onog čarobnog štapića kojim otpuštamo druge njihovim stazama ujedno oslobađajući sebe. Nevjerojatna je sloboda u činjenici da riješeni mržnje i ogorčenja možemo sagledati događaje širim očima, očima duše koja je došla na planet da bi sabrala iskustva i bogatija se vratila na mjesto postanka. Ne znajući to logikom uma, Markova duša napredovala je za spoznaju oprosta i ispunila svoju želju u vremenu prije vremena. Jednog sunčanog, proljetnog jutra, tiho je prošao kraj Marijine kuće i uputio k njoj pogled pun topline:

-Zbogom ljubavi moja-rekao je dok su ga koraci odvodili sve dalje u nepoznatom i sada ponovno uzbudljivom smjeru-vidjet ćemo se jednom opet. Tamo, daleko među zvijezdama.

Autor: Darko Balaš