petak, 11. rujna 2015.

Ptica...



Ti i ja. Samo naizgled odvojeni tjelima i godinama, samo neznanjem otrgnuti jedno od drugog i bačeni u obmane realnosti koje nikada neće imati dovoljno snage da nas zauvijek odvoje od spajanja za koje smo predodređeni još na prvoj stranici knjige života. Lutamo besciljno tim iluzijama katkad privučeni lažnim sjajem uspjeha, katkad se povlačimo u vlastite, neizmjerno visoke i neprolazne kule beznađa koje smo sagradili oko tužnih srca što su ih ranili oštrim strelicama predrasuda i zora ujedinjenja tada se čini svjetovima daleko. No, ove naše dvije ruke što traže ispunjenje, kroz san će posegnuti jedna za drugom i njihova toplina koja ne poznaje granice gluposti naći će procjep u samom temelju kula i one će pokleknuti pod njom, stropoštavajući se poput nesigurnog zdanja od karata da bi se pretvorile u sitnu prašinu onoga što doista i jesu. Lažna kuća ogledala našeg uplašenog ega za koju je mislio da je tako prokleto stvarna. Lažni odrazi svađa, neuspijeha i odvajanja ne mogu u svojoj prevari skriti istinu koja je utkana u svaki, tako božanski dah topline što ih naše duše šalju čak i kada toga nisu svjesne, preko oštrih klanaca nerazumijevanja, širokih pučina uvrijeđenosti i visokih vrhova ljutnje. 

 Da, jedino je ona stvarna, jedino je ona ptica širokih krila koja će se vinuti visoko ka zvijezdama i nemjerljivom brzinom preletjeti sve nestvarne bezdane svladavajući svojim nezaustavljivim letom daljine koje smo postavili između naših srca. Kriknut će tada moćno, s nedohvatljive visine u koju ne može doprijeti nitko, čak ni naša vlastita tvrdoglavost. A taj poklič dotaknut će i najudaljenija prostranstva svemira dok se naše ruke poput njegovog odjeka kreću jedna k drugoj. I naša bića čut će pticu tananim ušima duše prepoznavajući duboko unutra poruku što je odaslana na samome početku: "Ne postoje tijela, varljivi privid godina, niti neizmjerne kule tuge i straha što smo ih sami sazdali u tvrdoći uma. Čak ne postojimo niti ti i ja. Postoji jedino toplina i ljubav ujedinjenja. Jer mi smo jedno."

Autor: Darko Balaš