ponedjeljak, 21. rujna 2015.

Mala noćna poruka...




Gledam te danas, kako odlaziš tim svojim profinjenim korakom, ponosita i uspravna kao vizija nestvarnosti koja svojim korakom ukrašava svaku stopu one jadne stazice koja odjednom postaje čarobni put ka nekom skrivenom, tajnom kraljevstvu. I ostavljaš svog viteza u praznini, uz duboki uzdah želje neka samo još jednom ugradi svaku crtu tvog božjom rukom izvajanog tijela u svoj um, prije nego zamakneš negdje u samo tebi znani kutak gdje se skrivaju princeze. Pratio sam te dugo pogledom, kao i uvijek kada odlaziš, u nadi da ćeš još jednom uputiti taj baršunasti, nježni osmjeh negdje u mom smjeru i učiniti da sve drugo ne izgubi taj trag umjetnosti i posebnosti koji ostavljaš za sobom.
Ali, otišla si, ostavljajući me nemilosrdnom stisku prosječnosti koju jedino ti možeš razbiti na komadiće samo jednim kratkim bljeskom tih tvojih dubokih zdenaca svjetlosti na licu. Svaki pokret tvog tijela u tom nebeskom koraku, melodija je čiste profinjenosti koje se nebi postidjeli ni dvorovi srednjoeuropskih kraljeva kada bi mogli imati tu čast da nekim vremeplovom na tren dođeš na neki od balova i zaustaviš u vremenu svaki pogled koji bi na tebe pao. Ovako, zaustavila si moje srce i um u fatamorgani ljepote koja nije isčeznula niti večeras dok svojim siromašnim riječnikom pokušavam opisati neopisivo i prenjeti u tekst ono za što je svaki izraz samo blijeda slika nečega što bi dostojno prikazao samo velemajstorski kist nekog od davno nestalih umjetnika, poput Leonarda da Vincija. Jer doista, ne postoji niti jedna riječ koja može opisati svu ljepotu i eleganciju koja oplemenjuje moj život kada si ti u njemu.
Tada, ja doista živim.

Autor: Darko Balaš