subota, 12. rujna 2015.

Samo dašak vjetra....

 

Koliko je vremena potrebno da te zavolim? Koliko je potrebno da priznam sebi kako i nisam toliko jak kao što sam lažno mislio beskrajno i besmisleno dugo. Koliko je vremena potrebno da srušiš sve moje obrane, poput kule od karata kojima sam se bezuspješno štitio od vjetra. Onog koji svi priželjkujemo i kojeg se svi bojimo. Jer vjetrom se upravljati ne može, on promjeni smijer kada god hoće, odjednom odluta negdje ni sam ne znajući zašto, katkad jednostavno prestane i brod ostaje samo orahova ljuska na bonaci dosade. Život je taj vjetar, ljubav je ono što nosi sobom i ne pita želimo li mi to ili ne. 
On jednostavno postoji. Došao je zajedno s biserima tvog osmijeha, u onom trenu kada sam oko ega izgradio tvrđavu hladnoće misleći da je to put duhovnosti. Biti samodovoljan, udaljen od sviju u sigurnim lukama svojih vlastitih svjetova. Bez daška vjetra. I shvatio, da živjeti znači izaći na vjetar, prihvatiti ga u svom njegovom naletu i ne pognuti glavu kada nas zapljusne plaštom sitne kiše. Mokro je, koža drhti od hladnoće, no, ja živim, osjećam, postojim. Ne skrivam se u pećinama svoje vlastite nedodirljivosti, daleko u tamama sigurnosti koje s vremenom prerastu u ravnodušnost. A tada smo mrtvi, čak i prije prelaska veličanstvene granice između svjetova kojom svi jednom moramo poći. 
Koliko je vremena potrebno da te zavolim? Koliko je potrebno da povjerujem u bajke o jednorozima i magiji? Samo dašak vjetra....

Autor: Darko Balaš