Koliko je vremena potrebno da te zavolim? Koliko je potrebno da
priznam sebi kako i nisam toliko jak kao što sam lažno mislio beskrajno i
besmisleno dugo. Koliko je vremena potrebno da srušiš sve moje obrane,
poput kule od karata kojima sam se bezuspješno štitio od vjetra. Onog
koji svi priželjkujemo i kojeg se svi bojimo. Jer vjetrom se upravljati
ne može, on promjeni smijer kada god hoće, odjednom odluta negdje ni sam
ne znajući zašto, katkad jednostavno
prestane i brod ostaje samo orahova ljuska na bonaci dosade. Život je
taj vjetar, ljubav je ono što nosi sobom i ne pita želimo li mi to ili
ne.
On jednostavno postoji. Došao je zajedno s biserima tvog osmijeha, u
onom trenu kada sam oko ega izgradio tvrđavu hladnoće misleći da je to
put duhovnosti. Biti samodovoljan, udaljen od sviju u sigurnim lukama
svojih vlastitih svjetova. Bez daška vjetra. I shvatio, da živjeti znači
izaći na vjetar, prihvatiti ga u svom njegovom naletu i ne pognuti
glavu kada nas zapljusne plaštom sitne kiše. Mokro je, koža drhti od
hladnoće, no, ja živim, osjećam, postojim. Ne skrivam se u pećinama
svoje vlastite nedodirljivosti, daleko u tamama sigurnosti koje s
vremenom prerastu u ravnodušnost. A tada smo mrtvi, čak i prije prelaska
veličanstvene granice između svjetova kojom svi jednom moramo poći.
Koliko je vremena potrebno da te zavolim? Koliko je potrebno da
povjerujem u bajke o jednorozima i magiji? Samo dašak vjetra....
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar