utorak, 15. rujna 2015.

Ne boj se voljena...




Ne boj se voljena. Znam, gazili su te, odbacili, nisu te razumjeli niti ih je bilo briga. Bilo je bitno jedino njihovo osobno zadovoljstvo da te prikažu kao trofej koji su osvojili na životnoj lutriji. A ti si htjela puno više. Htjela si prinčeve i svilene haljine balova, htjela si profinjene riječi izgovorene s poštovanjem; potiho, jedva čujno, na rubu mekanog jastuka. Htjela si toplu ruku koja će ukloniti stvarnost i zaštiti te od sjena u noći i ispraznih ljuštura koje jedino oči još uvijek čine ljudima. Htjela si ljubav. No, oni ti je nisu mogli dati, jer su i sami drhtave nakupine straha koje negiraju ljubav iz jednostavnog razloga što su nekada davno i sami bili povrijeđeni. Jednorozi su nestali, ulovljeni u zamku odrastanja. Ljubav ne postoji, ona je utopija za siromašne kojima ionako niti ne preostaje ništa drugo. A nisu shvaćali da su baš oni ti koji su najsiromašniji, zarobljeni iluzijama vlastitog ega, maštanjima o lažnoj veličini kad izgrade kuću za palac višu od susjedove. 
Ne boj se voljena, ne zatvaraj srce hladnoćom kojom su te učili kako da odrasteš, kako da postaneš poslušni kotačić u bezosjećajnoj mašini civilizacije. Krikni slobodno, izbaci svu frustraciju nebeskim anđelima koji svaki vapaj čuju isključivo kao najljepši pjev slavuja. Svaki glas za njih je proslava postojanja, bez obzira dolazio on od bogatih ili siromašnih, pametnih ili glupih, hrabrih ili uplašenih. Ne boj se voljena, oni će čuti tvoj glas i krilima sudbine prenijeti ga ravno do mog skloništa od snova. A ja ću te čuti, zaputiti se na put potrage i nikada neću stati dok te ne pronađem. Znam, i mene će pokušati skrenuti s puta, svi oni koji su odustali od snova i sada s gorčinom ne žele nikome dobro, čak niti samima sebi. No, odustati neću, jer ona nevidljiva nit koja svemire veže, nikada ne može puknuti, čak i kad je ponekad gotovo potpuno nevidljiva. Ona će me odvesti k tebi, sigurnošću anđela i zajedno ćemo se vratiti u naše sklonište snova. 
Jer vrijeme ne postoji, niti iluzija da te neću pronaći. Svak pronađe ono što traži, ako nikada ne odustane od potrage. Ne boj se voljena, za nas ne postoje ni svjetovi, ni iluzije, ni ljudi. Postoji jedino izvjesnost konačnog spajanja. Doći ću, doći ću jednom kada pomisliš da više nemaš kuda, kada zlatni kavez oko tebe samo naizgled zaključa svoja vrata. Ja prepoznat ću ti oči, osjetiti drhtaj ruke, nježno ti pogledati u srce i prošaptati jedva čujno, da samo tvoja duša čuje:
"Ne boj se voljena"

Autor: Darko Balaš