Apokalipsa...

Što sve nismo učinili jedno drugome? Udarali tamo gdje najviše boli, iz jednostavnog razloga što smo se predobro poznavali, što smo znali da nam je stalo. Dozvolili smo da postanemo obični, dopustili kugi koja je zarazila tolike druge da prođe i kroz naša, razbijena vrata. Dozvolili smo dosadu, pobunu, ravnodušnost i na kraju propast. A mogli smo toliko toga čarobnog: zajedno šutjeti satima i ogledati se u očima onog drugog bez ikakvog traženja svrhe, smijati se samoj činjenici da osjećamo toplinu spojenih šaka, isprepletenih prstiju i sudbina. Bilo je potrebno tako malo, samo jedan osmijeh da zamislimo kako smo besmrtni, sačuvani u skloništu od ljubavi i od prolaznosti i od lovaca i od same smrti. 

Znaš, krivi smo, krivi smo jer nismo primijetili da su osmjesi postajali sve rjeđi, prsti tražili drugu stranu kreveta i da je šutnja odjednom postala ispunjena nevidljivom bukom. Bukom pobune. Čovjek nikada ne zna cijeniti ono što ima dok to ne izgubi. A mi smo izgubili dvostruko, izgubili smo jedno drugo. Šutke. Dovraga, tko kaže da apokalipsa mora biti bučna, kod nas je bila tihi ubojica koji se prikrada u zaboravljanju koliko je krhko svako povjerenje, koliko je sklizav put istine i koliko je na njemu potrebno raditi zajedno. 

Tko je prvi slagao, ti ili ja, više nije niti važno, počelo je sitnim lažima, a završilo onim koje se pamte zauvijek. A krivi smo. Krivi smo što nismo uočili da nas svakodnevica sve više udaljava, da čarolija nestaje svakim pogledom skrenutim u stranu. Tada su počela zamjeranja, natjecanje u tome tko će više povrijediti onog drugog. Tu smo podijelili zlatne medalje, potpuno jednako. Bili smo savršeni strijelci jer smo metu mogli pogoditi i zavezanih očiju. I samim proglašenjem pobjednika srušili u trenu sve ono što smo tako strpljivo gradili. Jer u našem, kao i u svakom drugom ratu, pobjednika nije bilo. Samo apokalipsa uništenih snova.

 I tek kada smo pognutih glava, krenuli svatko na svoju stranu, usana punih gorčine i duša punih preteških suza, sjetili smo se koliko naši isprepleteni prsti vrijede više od svih autocesta koje spajaju sve gradove Svijeta. I oboje pozvali anđela, napokon se sjetili da postoji i nešto više od pobjede malenih ega jednog nad drugim sa uvijek neizbježnim: "Ja sam u pravu!" Sjetili smo se ljubavi. Tko zna, možda je tako moralo biti, tko zna, možda je to bio jedini način na koji ćemo uočiti svrhu postojanja. Voljeti. I želim ti radost ljubavi moja, želim da anđeo nadvije svoja krila nad tobom i uputi te putem svjetlosti. Isto želim i sebi. Možda nas spoji još jednom na ovom putu sudbine, možda se nanovo rodimo plemenitiji i bolji, oprezniji i mudriji. Zadovoljniji malim. Tko zna, možda nam anđeo pomogne da preživimo apokalipsu. 

Ponovno zajedno.

Autor: Darko Balaš