nedjelja, 20. rujna 2015.

Pjesmo moja...



Pjesmo moja, poleti daleko, jer srcem te pišem, što tragove sanja u njenom sjećanju prati
Kada vrijeme stane i sruše se zbilje, negdje, na tihoj obali duše, ona će znati
Kako snagu ti neće srušit daljine, nit' beskraji svijeta, nit' strašni krici oluje
Jer ljubavlju letiš što svemir je stvori, a od korijena vječnog svaki ljubavnik snuje

Odjekni klancem samoće i nek odjek ti moćan nove vjetrove stvara
Nek' nose te preko pustinja čežnja, zabluda ljutnja, pognutih glava mlada i stara
Neka te začuju srcem jer i za njih pjevaš, za svakoga onog tko kroz tuge te traži
Ti budi im nada, ti budi im druga i njihova zvijezda, što zauvijek sija na nebeskoj straži

I nek se podignu glave, nek se napune zdenci, što presahli bolom za tobom vape
Pomiluj svojom čistom vedrinom smrknuta lica, nedaj da ih iskrive očaja šape
U vremenu ovom što trga i krade, otkida dušu od duše i tjera nas neka po trnju krvarimo bosi
Ti budi istine vjesnik i amora strijela što letom svojim umornom biću poruku nosi

Pjesmo moja, ljubav te zovem, iz dubine te stvaram i golu predajem lopovu životu
O da, na obali duše i ona će čuti, otvorit oči svog bića i u tren prepoznat tvoju ljepotu

Autor: Darko Balaš

Nema komentara:

Objavi komentar