ponedjeljak, 28. rujna 2015.

Knjiga života......



Donijela ju je knjiga života, da, utkala je u njenu stazu one čarobne niti koje nevidljivim vezama putuju između srca i nose korake uvijek u smjeru spajanja. Niti su to koje mogu vidjeti samo oni čije oči gledaju preko varljivih stranputica svijeta, preko povrijeda, ljutnji i izgubljenosti, preko iluzija o odvojenosti jedne duše od druge. Nisu to vanjske oči, o ne, one se nalaze na onom skrivenom mjestu duboko unutra, one gledaju i kada se čini da više nema puta. One jedine mogu slijediti taj nebeski vez koji je satkao svemir i njime zauvijek povezao ceste ljubavnika, čak i one koje se čine da putuju u potpuno suprotnim smjerovima. Sreo sam je baš tu, na mjestu gdje duše moraju pronaći jedna drugu nakon lutanja, i znao sam da nas sva naša putovanja uvijek vraćaju k njemu.
To mjesto može biti bilo gdje na stranicama knjige života, bilo gdje na tako nebitnim stanicama realnosti, ali ono se uvijek iznova stvori jer je zapisano u svakom od naših srca. I ona će nas uvijek, putokazom koji je potpuno nevidljiv drugima, dovesti tamo gdje smo trebali biti. Zajedno. Da, vidio sam taj putokaz, osjetio niti u dubini njenih očiju kada me je prepoznala i kada sam u odrazu te dubine ugledao jedino sebe. Nije to trajalo dugo, ili je trajalo čitavu vječnost, odrazi su postali jedno i sve je zastalo, sve postojalo samo u tom spajanju bez riječi, samo u tom jedinom mjestu kome, čak i neznajući, oduvijek pripadamo. Knjiga života, otvorila se nakratko na našem raju, koji je zauvijek u nju zapisan.
Kada je tren nestao i stvarnost ju povela u nekom samo njoj poznatom smjeru, ja ostao sam još malo, utkao u sebe čaroliju njenih očiju koje su još uvijek bile tu tom svojom neprolaznom ljepotom i koje su mi potiho šaputale poruku bez riječi kako niti jedan moj korak nije bio uzaludan. Poruka je to koja će me opet dovesti tamo gdje trebam biti, obećanje je to koje putuje tim nitima i vezama koje je satkala božja svjetlost da bude glasnik nade i u maglenim daljinama, knjiga života otvorit će se opet na našoj stranici. Ona me vodi iznova u smjeru njenih očiju, ona svaku moju stazu čini poznatom i sigurnom dok mi negdje, duboko tamo negdje unutra, miluje srce jedinom rečenicom koja odjekuje sudbinom:
"Srest ćemo se opet ljubavi moja".

Autor: Darko Balaš