srijeda, 9. rujna 2015.

Neznanka...


Ukrala si mi uzdah, dok krijesnice sunca rađahu plamen u tvom oku
Otvorila si zdenac čežnje i prastaru ranu, nezalječenu, svjetovima duboku
Promatrah te, nesvjesnu, na nekim krilima sudbine u bajku odnešenu...
U kojoj ja nisam princ što poljupcem života budi voljenu ženu
 

A htio sam biti trubadur i Romeo i spasitelj što svladat će zidine zamka
Tvoj vjerni vitez bez mane, jedini stih pjesme tvog glasa, čarobna, tanka
Kroz pustinje svijeta htjedoh proći, na nestvarnom vrancu od snova
Za samo jedan tvoj osmijeh što svitanja čini neponovljiva, nova
 

Tražio sam te kroz živote, jer rađao sam se samo za zagrljaj tvoj
I umirao tisuću puta sam, u lukama utjehe, više im neznam ni broj
Ugledah te nanovo sada, dok ti jutro savija svoje gnijezdo u kosi
I opet moram dalje, jer neznanka si koju dan daleko od mene nosi
 

Možda se sretnemo jednom ispod krošnje od duge
Možda me prepoznaš tad i prebrišeš sve moje tuge


Autor: Darko Balaš

Nema komentara:

Objavi komentar