četvrtak, 10. rujna 2015.

Anđeo...


Sretoh anđela jednom, u životnom krugu što vrtio se prazan, umjetan i sjetan
Ugledah njegove oči ispunjene sjajem dijamanta i osmijeh, bezbrižan, sretan
I ime mi je znao, znao je dušom da ljubav se zovem, iza svih okova tuge
I da nikada više neću poći stazom ka nebu, nikada više prizivati anđele druge

Sretoh anđela jednom, prepoznah ga srcem, u sumrak, kada sve oko mene je stalo
Ugledah njegova krila od vedrine i shvatih, u času, da to biće s oblaka za mene je palo
I čežnje mi je znao, znao je dušom da čekam ga u svakom stihu pjesme
I da nikada više niti jedan moj korak od njega, u daljinu, me odvesti nesmje

Sretoh anđela jednom, u obliku žene čiji pokret je svaki umjetnost božjeg kista
Ugledah njegovo srce iznutra i sjaj što pored svih gadosti svijeta, neumanjen blista
I svaki moj strah je znao, znao je dušom da u sudbine plesu izgubit ga se bojim
I da bez njegovih riječi što ljubav tkaju, više niti sebe osjećam, niti postojim

Sretoh anđela jednom, u životnom krugu što vrtio se prazan, umjetan i sjetan
Ugledah da nestaje iz mojih snova, čijeg broda više nikada neću biti kapetan

Autor: Darko Balaš

Nema komentara:

Objavi komentar